Spomeni se čovječe da si prah, od praha nastao i u prah ćeš se pretvoriti
Kao djeca puno smo ginuli. Pogibali bismo svako jutro desetinama puta probijeni indijanskom strjelicom, pogođeni zrnom iz magnuma ili prošarani rafalom iz improvizirane fašističke ili antifašističke strojnice. Djeci je lako ginuti jer ih život još nije podučio umiranju. Žena u crnoj marami gledala nas je s prozora niske prizemnice čudnim pogledom, ne onim kako gledaju zabrinute bake ili pogledom ljutite susjede. Gledala nas je neobičnim pogledom što prolazi skroz i završava negdje u daljini. Ponekad bi dugo zurila u nas prislonjena na kapiju dvorišta u kojem se nikad nismo igrali. Žena u crnom zvala se teta Bosa i živjela je sama. Muža i sina oteše joj sive magle Jasenovca, a nju, nekim začudnim spletom okolnosti iste ostaviše živjeti. S vremenom je više uopće ne bismo primjećivali, osim ako bi neki novajlija pridošao u igru osjetio nelagodu zbog žene u crnom. Tada bi samo odmahnuli rukom. Teta Bosa? Ma pusti nju i brzo bismo nastavili s igrom.
A onda su nas u četvrtom razredu odveli u Jasenovac. Bila je sunčana i lijepa proljetna nedjelja. Učiteljica je organizirala desetak roditelja koji su u svojim autima povezli na izlet djecu čiji roditelji nisu imali automobil. Kad smo sišli s autoceste oblaci su zastrli sunce. Uveli su nas u jedan betonski bunker i tamo smo gledali film o ljudima kosturima koji su živjeli u barakama. Na drugom, mirisom vlage, još zasićenijem mjestu bijahu izložene crno-bijele slike. Djevojčicama je bilo zlo. Poslije smo trčkarali uz razlivenu Savu i provlačili se kroz uske betonske prolaze. Svi smo bili sretni kad je učiteljica prekinula igru i kad krenusmo doma. Na autocesti Bratstva i jedinstva sijalo je sunce.
Jasenovac, malo selo pokraj Save, najtužnije je i najružnije mjesto na kojem sam ikada bio. Ove godine, za razliku od dosadašnjih kad se hodočastilo na refule, u mjestu se na dan proboja okupiše svi. Svi relevantni. Premijer, Predsjednik, Saborski vrhovnici, fašisti i antifašisti, Židovi, Srbi i Romi i još poneko. U Temi dana o tome govori ministrica kulture. Žena u crnom unjkavo-uplakana glasa koja uvijek djeluje kao da dolazi sa sahrane što se ovaj puta čini veoma prikladnim jasno odašilje stav Vlade da kao društvo trebamo uvažavati sve žrtve i sjećati ih se s poštovanjem, te da je važno da povijest o tome poduči mladost u zalog da se strašni događaji više nikad ne ponove, lijepo dobacujući lopticu u studiju prisutnom profesoru i povjesničaru. On spremno reternira žaljenjem, ali ne žaljenjem žrtvi već žaljenjem što je do usuglašene komemoracije uopće i došlo, a da prethodno nisu ispunjeni svi preduvjeti. Za njega, kako kaže, svaka diskusija, pa i o žrtvama, počinje i završava odgovorom na jedno jedino pitanje: „Tko je u dlugom sjetskom latu bio na plavoj, a tko na klivoj stlani?“ Ministrica u crnom gleda ga u čudu. Čudio bih se i ja da nisam već stotinama puta nazočio instant transformaciji revnih antifašista u nepatvorene fašiste mišlju, riječju i djelom, a bogami i izgledom. Bojim se da s takovim povjesničarima i takovim profesorima neće biti ništa od zaloga neponavljanja zločina. Štoviše, svako uvjetovanje zajedništva u spomenu na žrtve zapravo je besramno podcrtavanje razlika koje će razmeđiti buduće žrtve i buduće zločince u jednom novom ubijanju kad se za njega stekne prilika.
Navodno je za ovogodišnju bezuvjetnu zajedničku komemoraciju zaslužan Predsjednik. Ja mu to upisujem kao veliki plus. Ima i onih koji mu to upisuju u minus. Naročito oni koje je devedesetosme, ukazom prvog predsjednika, upisalo u hrvatsku pobjedničku vojsku pa sada pozdravom hrvatske gubitničke vojske ukrašavaju ploče poginulih suboraca stavljajući u mrtva usta riječi koje se sami boje potpisati u strahu od gubitka privilegija. Ovaj put im se pridružio i izlišni ministar nepotrjebnog ministarstva.
Za koji dan će uslijediti i komemoracija bleiburškim žrtvama. Ove godine protokoli korona virusa mogli bi spriječiti paradu crnih zastava i crnih kapa. Mogli bi spriječiti pokliče crvenih vampira kojima su ratni zarobljenici žicom sapetih zapešća fašisti koje u ime slobode naroda valja što prije i bez suđenja zatrti; istovariti po kraškim jamama, zatrpati u tenkovske jarke. Iscrpiti glađu i žeđu pa da skapaju kraj puta polomljenih kostiju od kundaka vojske koja se eto, stjecajem okolnosti, na kraju drugog svjetskog rata našla, kako kaže povjesničar iz Teme dana, na „plavoj stlani“, koja zapravo nije plava već crvena strana. Ali koga briga, važno je da se ista spominje u dvanaestoj alineji preambule Ustava RH. Znakovito je da se već u idućoj, trinaestoj i zadnjoj alineji preambule Ustava spominje Domovinski rat, a taj opet daje onima koji su devedesetprve bili na „pravoj strani“ da istom plitkom argumentacijom kroje vlastite knjige žrtava i uvjetuju onim drugima priznanje njihovih.
17Zato rekoh u sebi: »Bog će suditi i pravedniku i zločincu, jer ovdje ima vrijeme za svaku namjeru i čin.«
18Još rekoh u sebi: »Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri.«
19Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.
20I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.
21Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?
22Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu, jer to je ljudska sudbina. A tko će ga dovesti do toga da dozna što će biti poslije njega?
Propovjednik, 3
Jedanaest mrtvih bojovnika (Mario Huis, Dino Simić, Zlatko Klasić, Ivan Bebić, Miroslav Martinovski, Miro Petrin, Davor Milaković, Slavko Jager, Željko Grgić, Željko Barić, Milan Špoljarević) već frtalj stoljeća pokušavaju otpočinuti uz škiljavu logorsku vatru. Do njih po livadi razasute druge vatre, a pored njih, pomiješani oni s prave i oni s krive strane povijesti. U svemu jedanaest tisuća ratnika iz posljednjih ratova suše svoje krvave šinjele i drobe krunice. Dolje uz rub šume, pa sve uz potok sto i jedanaest tisuća stotinu jedanaest bezimenih boraca iz pretprošlih ratova polako gase jedvatinjajuće plamečke. Nema više živih da im zapale svijeću, pa ustaju i čekaju da do njih stigne meandar zmijolike kolone što vijuga livadom između polu ugaslih krijesova. Kolone s njihovim žrtvama s kojima će se šutke i bez mržnje skupiti u četverored i zaputiti prema bijelim obroncima na istoku gdje se već pomalo naziru prvi znakovi svitanja. Vidim tamo na proplanku ruku pod ruku korača oslonjena na rame svog čovjeka teta Bosa. Ispred njih dječarac više gura nego što vozi žuti tricikl. Pogled tete Bose više nije tužan; tek malčice zabrinut da u svoj toj gunguli opet ne pogubi svog dječaka tamne čekinjaste kose.
