U rujnu treba krenuti u školu. Neka djeca iz ulice krenula su u školu još lani. Kada bi navratili do njih da ih pozovemo na igru nailazili bi na zatvorena vrata koja bi obično otvorila njihova mama objašnjavajući nam da naš drug sad ide u školu, da mora pisati zadaću i da nema vremena više se jurcati po ulici. To nije bila dobra reklama za školu. Vidjele su to i mama i teta Božena pa su na vrijeme započele s psihološkim pripremama: kao u školi je lijepo, tamo ima puno djece, novi znanci s drugog kraja grada proširit će krug prijatelja i vidike koje ću ionako širiti svaki dan upoznavajući novije i zanimljivije stvari. Na kraju sam potpuno nasjeo na foru da je ići u školu čak i bolje nego od jutra do mraka trčati po dvorištima i skrivati se po štagljevima.
Još u kolovozu roditelji su me u kutinskoj knjižari, dolje ispod Crkvene ulice, opremili za školu: knjige, crtančice, slovarica i pernica puna olovaka smjestiše se u smeđu kožnu torbu. Nju sam onda poslije godinama gulio pod školskim klupama da bi, kad sam krenuo na fakultet, njene ostatke Stari prešio u A4 format torbe preko ramena kakvu nosaše oficiri JNA pa sam u njoj mogao nositi one dvije bilježnice i kalkulator za praktikum.
Bio je ponedjeljak 2. rujna 1968. godine. Zborno mjesto za đake prvake bijaše ispred Baraka, tada Druge osnovne škole u Petrinji. Pred gomilu bi izašle učiteljice i čitale imena. Kad bi pročitale sva imena s popisa djecu bi s mamama uveli u učionicu. Grupa ljudi ubrzo se prepolovila, pa nam je rečeno da ćemo mi, ostali, ići u školu u središtu grada. Zaputismo se tamo. Ispred Prve osnovne nastavila se prozivka i ubrzo je u Gundulićevoj na cesti ostalo svega šest roditeljica sa svojim dječacima. Među njima i ja s mamom. Nas nije dočekala niti jedna učiteljica. Čekali smo na cesti da se netko pojavi. Najposlije se pojavio neki čovjek i pojasnio da učitelja danas nema, te da nećemo ići u školu u ovu već u susjednu zgradu Gimnazije, u prostor koji zovu Autobus; da dođemo sutra ujutro, te da nama ne treba ništa više pojašnjavati jer ionako sve znamo.
Autobus je bila mala prostorijica sa svega nekoliko drvenih klupa. Ja nisam bio sitno dijete ali svi dječaci u razredu bili su redom korpulentniji od mene osim jednog zbilja sićušnog dječarca rijetke plave kose. U Autobusu je bio jedan stol i jedna stolica za učitelja i mala crna ploča s crvenim horizontalnim crtama na tronošcu. Učitelj je bio krupan i ovi veći dječaci su ga, čini se, dobro poznavali jer su pale i neke šale. Autobus je imao samo jedan prozor koji je gledao na zid susjedne škole. Podovi su bili friško premazani masnim crnilom čiji je miris ispunjao prostor; upijao se u odjeću. Svjetlo je bilo slabo. Majka onog dječaka plave kose naricala je ispred škole: „Ćane sine, ne daj se sine! Voli te majka!“ Plavom dječaku suze su klizile niz obraze. Steglo me u grlu. Jako. Evo dok sada ovo pišem rosi mi se u krajičku oka, ali tada, tada nisam plak’o. U petak me tata odveo u drugu školu. Bio sam trinaesti učenik u prvom razredu kombiniranom s drugim u koji su išla i neka poznata lica iz susjedstva. Taj petak škola je postala točno onakva kakvom su je opisivali mama i teta. Stanko je s ostalim ponavljačima ostao u prostorijici u kojoj su gimnazijalci poslije nastave čekali javni prijevoz. U autobusu.
Kultna serija „U autobusu“ prati dogodovštine vozača autobusa, neženje, Stana Butlera i njegova konduktera, zavodnika Jacka, u imaginarnom gradiću Luxtonu. Njihov otužni život još bjednijim čini inspektor Blake, kojeg su često zvali Hitlerom i Drakulom zbog njegovih brčića. Kad se Inspektor Blake kao podstanar useli u Butlerovo kućanstvo koje dijeli s mamom, sestrom i šogorom, pokreće se niz apsurdno smiješnih situacija. U 7 sezona snimljena su 74 nastavka serijala emitiranog od 1969. do 1973. godine. Filmska trilogija „U autobusu“ također je snimljena početkom sedamdesetih još za vrijeme prikazivanja serijala na televiziji. BBC nije vidio potencijal serije koja je kao kulisu trebala imati spremište autobusa pa su scenarij tvoraca serije Ronalda Chesneya i Ronalda Wolfea odbili, iako su iza sebe imali uspješnice poput ‘The Rag Trade’ i ‘Meet the Wife’. Svoje su partnerstvo ostvarili s televizijom London Weekend i, unatoč lošim kritikama, gledatelji su je objeručke prihvatili. Iako je u to vrijeme bilo rašireno snimanje u boji, zbog štrajka tehničara tijekom snimanja četvrte sezone sedam epizoda od njih 13 snimili su u crno-bijeloj tehnici. Devedesetih se pojavila ideja za revival serije pod nazivom ‘Ponovno u autobusu’ ali snimanje je propalo. Format serije prodali su NBC-ju za američko tržište prema kojem je nastala serija „Lotsa Luck“. U njoj Stan radi u uredu za izgubljene stvari u spremištu autobusa dok su inspektora Blakea izostavili. Američka verzija serije bila je toliko neuspješna da nikad nije ni emitirana u Velikoj Britaniji.
Ja sam svoje dojmove iz Autobusa duboko zakopao u podsvijesti. Tek repriza serijala On the Buses na trećem programu izvukla je sjećanja na prve školske dane u Autobusu. Predlani me do suza rastužiše zbivanja oko upisa djevojčice Elene u prvi razred. Žal koji osjeća dijete pred zakračunatim vratima škole može suosjećati samo dijete koje je nešto slično proživjelo, dijete koje sam, mislio sam, dovoljno duboko zakopao. Poslije je taj problem nekako riješen ali je ostao gorak okus kako se niti danas ne odnosimo prema hendikepiranima, potrebitima i općenito onima s društvene margine bolje nego prije pedeset godina, u doba mračnog socijalizma. Čini se čak da su stvari danas još nepovoljnije ustrojene za one najranjivije. Kad god se u društvu složi neka žešća frka, pa kad vlasti ne znaju što i kako dosjete se na najslabijima trenirati strogoću i ispravljati krive Drine.
Korona virus je rasturio zapadni Svijet, a vjerojatno i istočni samo vijesti o tome se ne šire tako brzo kao mala ubojita kuglica bjelančevine koja se voli žustro razmnažati. Sve je stalo: društveni život, kultura, sport, ekonomija, školstvo. U virtualnom svijetu, na za sada 4G mrežama, vrti se imitacija života. Virtualne učiteljice uče virtualnu djecu, virtualni maturanti virtualno se pripremaju za vjerojatno virtualnu maturu virtualno vrteći realno loše PowerPoint prezentacije. Studenti virtualno uvježbavaju što se virtualno uvježbati može. Virtualno legitimni stožer koji, budimo realni, uređuje naš ne samo virtualni već i realni život evo već preko šest tjedana, procijenio je da svoje virtualne stroge mjere može realno blago popustiti lagano nas uvodeći u takozvano novo „normalno“ koje još nismo živjeli. Kocka je pala! Prvi će u tu novu realnost krenuti najmlađi. Prvo ćemo pokušati s njima, gurnuti ih kao gromobran, kao neku štih probu kojoj virus o kojem ne znamo ništa sigurno ne može nauditi. Prvi koji će uletjeti u „novo normalno“ bit će osnovci i vrtićari. Kao neki lakmus papir oni će zagristi u novo sutra i za sve nas provjeriti postoji li još uvjeta za novi normalni život na Zemlji.
Budalast kakav već jesam mislio sam da će školu prvi početi živjeti studenti, kao najstariji, najodgovorniji i najrazumniji učiniše mi se nekako najprikladnijima da u uvjetima kad je zrak zasićen kapljicama smrtonosna virusa oni pokušaju položiti svoje ispite u koliko toliko dezinficiranim i kontroliranim fakultetskim uvjetima. Činilo mi se logično da će poslije njih čari skoro normalnog života iskusiti maturanti, dok će mlađi srednjoškolci i osnovci biti pošteđeni realnog života za ovu sezonu kao zalog kakve takve budućnosti ove civilizacije. Ali ne. Pala je odluka da će prije od fizički najspremnijih: nogometaša, atletičara ili veslača s normalnim životom krenuti najmlađi osnovci. I dok će MMA borci, s tek jednim trenerom koji će ih u pauzama moći svjetovati ili zakrpati im arkadu, ulaziti u kaveze u praznim arenama boreći se za očekivanu premiju sakupljenu u pay per view fondu, prvašići će volonterski ulaziti u pedeset kubičnih metara velike kavez-učionice i sa svojim učiteljima pet sati dnevno vježbati novonormalni život u svijetu s još uvijek aktivnim i živahnim virusom. Poslije će autobusima donositi taj virus kućama, djedovima i bakama koji ih čuvaše svo ono vrijeme štrajka i ovaj period karantene. Tko će paziti na najmlađe u drugom valu pandemije kad ovaj stigne u ovom trenutku niti Stožeru niti Ministrici nije važno. U ovom kritičnom trenutku pred izbore.
Šest tjedana brige za zatočenike domova umirovljenika sve je od čovječnosti koju si može priuštiti ekonomija bazirana na mega trgovačkim centrima što dilaju robu koja će prije ili kasnije, a izvjesno je odmah nakon garantnog roka, završiti nereciklirana na smetlištima diljem Planeta. Šest tjedana humanosti je sve što si jedna mala beznačajna državica koja živi od fiskaliziranih kava, preplaćenih pica i lijepog pogleda prema Italiji može priuštiti. A kad tih šest tjedana prođe onda će u ime slobodnog tržišta i poduzetništva na teren istrčati prvašići; i njihovi učitelji također. Učitelji koji tada više neće biti samo učitelji nego i čuvari zdravlja nestašne i razigrane mladosti, virtualni instruktori, ispitivači na daljinu i na blizinu i generatori sterilizirane arije, sve u jednom. Kao takvi stati će na prvu liniju obrane liberalnog kapitalizma. Sve po švedskom modelu. Za uzvrat i na ime zahvalnosti Vlada će im smanjiti plaće. Privatni sektor, poduzetnici iz državnih inkubatora, ekonomski analitičari i privredni moguli tražit će njihovu racionalizaciju. Pisani i nepisani mediji, televizije i portali, nazivat će ih uhljebima. Tek onako. Od milošte.
