Više ne moramo ostajati doma! #ostanidoma otišlo je u povijest. Sada je važno da ostanemo odgovorni. Jasno je što znači ostati doma. Malo je manje jasno što znači biti odgovoran. Biti odgovoran možda znači ostati doma. Ostati odgovoran možda znači stalno prati ruke. Ostati odgovoran možda znači stalno nositi kirurške rukavice. Ostati odgovoran vjerojatno znači da nije ispravno kihati u tenisku lopticu, niti u reket, niti u bilo što što kanite protivniku ili sucu baciti u lice. Ostati odgovoran možda znači da treba pohrliti svom ostarjelom noniću kad se vrati iz bolnice; da mu donesete limuna i naranača, te tako diskretno podsjetite da je i vama mjesto u njegovoj oporuci. Ili možda ostati odgovoran znači baš suprotno od toga? Ostati odgovoran možda znači odmaknuti se od drugih ljudi u autobusima, tramvajima, trgovinama i bankama; odmaknuti se od nekog tko stenje na pločniku ili krvav leži ispod secesijskih balkona potresom nagrđene Metropole. A možda i ne? Morat ćete odlučiti u svakom slučaju ponaosob, prema vlastitoj savjesti. Znam, draže bi vam bilo, kao i onim upornim novinarima, da vam Stožer na svojoj konferenciji za javnost objasni akciju za baš svaku situaciju u kojoj se možete naći, ali njegov okrutni četverolist doktora odbija učiniti nešto tako notorno i s tim ćete se morati nositi.
Kada se treba odmaknuti na metar i po, a kad na dva morat ćete odlučiti sami! Znanje o relativističkim kontrakcijama dužina u smjeru gibanja tu vam neće biti od velike pomoći jer Stožer CZ preporuča dilataciju udaljenosti ukoliko se krećete većim brzinama. Goran Kulenović, autor Bitangi i princeza vjerojatno nije ni slutio dalekosežnost replike Robija Kumerlea: „Dva metra od mene!“ Taj razmak prvo su svi nazivali socijalnom distancom, no danas sve više ljudi to udaljavanje čovjeka po čovjeku naziva fizičkom distancom, jer se kao izraz socijalna distanca odnosi na nešto drugo: ne koliko ste metara udaljeni od drugog čovjeka već koliko ste od njega udaljeni na sedamstupanjskoj Bogardusovoj skali.
Ostati odgovoran gotovo sigurno znači nositi masku preko lica. Istina maska ne može spriječiti da sićušni virus prođe kroz nju, ali sprečava da se vaša pljuvačka, karijes i ostaci hrane s komadićima kamenca ne pretvore u hranjive aerosolove koji će onda tjednima plutati metropolama ili provincijama u kojima živite. Maska je modni rekvizit koji će se svakako nositi ove sezone. Neki dan repriziraše Rio Bravo, film iz daleke 1959. John i Dean se u svakoj sceni pojavljuju s maramom, tim neizostavnim modnim detaljem koji se navlačio po potrebi pljačke banke ili zaštite od prašine koju dižu krave u trku. Smogovci u špici serijala također o vratu nose svezane marame. I mi smo, dalekih šezdesetih, haračili Malinovom i slijepim ulicama uokolo s maramama preko lica. Prašnjavom, neasfaltiranom ulicom banskog savjetnika i dosmrtnog voditelja Odsjeka za narodno gospodarstvo Zemaljske vlade u Zagrebu, Ive Malline bilo je uputno nositi pokrivalo za lice. Plemeniti Ksaverski, privatdocent na Pravnom fakultetu, također je poznat po ogromnom obolu domaćem pravosuđu traktatima o zaštiti posjeda i svojim nadopunama ovršnog prava, te nesebičnom zalaganju za otvaranje zoološkog vrta u Maksimiru. Uglavnom naš Ivo Mallin bijaše jedna svjetla figura nacionalne povijesti koju bi danas najlakše bilo prispodobiti nekom hibridu Nadana Vidoševića i Veljka Miljevića s još ponekom kvalitetom odabranih uglednika iz najbliže Metropolonačelnikove svite. Istomštogod danas mi je lakše pojmiti zašto je ta krivudava i rupama još uvijek prošarana petrinjska ulica dobila ime po tom velikanu koje jošte i dan danas s ponosom nosi.
No vratimo se maramama, velovima, zarovima, feredžama i ostalim pokrivalima nosa i usta koja skrivaju sve zapadnjačke atribute ženstvenosti osim onog najljepšeg i najženstvenijeg: očiju. Par ženskih očiju i oboren pogled koji izluđuje sultane i šeike; mazan ženski pogled koji obara kraljevine i carevine. Pogled pred kojim cvile anđeli i bogovi padaju na tjeme. Nema tome dugo zapadni su sekularisti zabranjivali taj modni detalj i proglašavali djevojke i žene koje ga prakticiraju nazadnima, a eto danas, nepunih godinu dana poslije, prekrivanje lica postalo je In; skoro pa zakonom obvezatno. Moderni naprednjaci otišli su i korak dalje, pa se preporuča nošenje zaštitnih naočala, maski i skafandera što ne skrivaju samo lice već i ono najljepše na svakoj osobi, njezine oči.
Ja ne znam čitati s usana pa me ne smeta njihovo prekrivanja iako suosjećam s gluhim osobama kojima je ta vještina nasušno potrebna u svakidašnjoj komunikaciji. Ja sam naučio čitati iz očiju. Ljudi misle da su oči tek običan senzor, istureni dio mozga koji služi prikupljanju vizualnih informacija, ali nisu. Oči su naš najiskreniji i najiskonskiji organ koji nas karakterizira kao biće. Očima se možemo sporazumjeti i s bićima koja nisu ljudi. Očima ih možemo voljeti, a ona nam svojim okama ljubav uzvraćaju. Oči su ogledala duše. Iza nezanimljivih očiju krije se obično praznjikava osobnost. Iza zagonetnih i intrigantnih očiju krije se duh i ljepota, samo je valja znati iščitati.
Kaže se da su oči ogledalo duše i uistinu je tako. Oči itekako svjedoče o svemu onome što se događa duboko u nama. Naše oči pokazuju sve ono što nam se taloži u duši i čime su nam srca obuzeta. Kada je Asja, žena faraonova, primijetila da je rijeka Nil pred njihov dvorac donijela košaru sa malim dječakom Musom u njoj, zamolila je svog muža da ne ubijaju to dijete nego da ga zajedno odgajaju i podižu kako bi im unijelo radost u oči. Kada su Jusufova braća odvojila Jusufa od njegovog oca Jakuba, tuga i žalost su se najviše pokazivale na Jakubovim očima koje su naposlijetku i oslijepile. Konačno, u arapskom jeziku se za oko koristi riječ ‘ajn. Ova riječ znači i izvor jer, kako god u bistrom i studenom izvoru vode jasno vidimo svoj odraz, tako se i u našem oku jasno oslikava naše unutrašnje raspoloženje.
Oči otkivaju naše misli i naše namjere. Moderna industrija može konstruirati robote vješte u obavljanju najrazličitijih poslova i zadataka. Suvremeni roboti mogu sintetizirati svaku boju glasa kojoj ste spremni pokloniti povjerenje. Ipak oči tih robota još uvijek ne govore ništa. Hladne su i lijepe onoliko koliko ih je dizajner lijepima stvorio. No te oči su prazne. Iza njih nema misli, nema duše. Tek jednoobrazan sjaj unaprijed postavljenog algoritma koji nam je spreman ugoditi.
Veliki filozof, matematičar, fizičar i zaljubljenik u optiku Rene Descartes rekao je: „Mislim dakle jesam.“ (Lat: Cogito ergo sum.) Problem je u tome kako detektirati misli li netko ili se samo pretvara da jeste. E, tu uskaču oči. Oči su nepristrani svjedoci našeg postojanja; da mislimo. Utvarah si da o Reneu znadem dosta s obzirom da dijelimo nemali broj sličnih interesa. Unatoč tome jučer me iznenadio kolega koji o Reneu ipak znade više od mene jednim štiklecom iz njegova života. Naime, Rene je obožavao razroke žene. Otkrivši da je tome uzrok mladenačka zaljubljenost u škiljavu djevojčicu jako se trudio ispraviti tu svoju fiksaciju. Prema koleginim riječima, kad je u tome uspio, bio je toliko zadovoljan svojim postignućem da je konsolidirao uvjerenja o dualizmu duha i materije, tijela i uma. Štoviše to mu je učvrstilo vjeru da duh može postojati i djelovati samostalno; po slobodnoj volji.
Od jučer sam svjestan da s Descartesom dijelim još jednu zajedničkost. Naime ja oduvijek blago razroke žene smatram izuzetno šarmantnima, pače erotičnim. Sada je svakako kasno da mijenjam tu svoju opsesiju. Zapravo po slobodnoj volji nikako ne bih želio ostati bez nje. Za neke razroke žene koje poznajem uvjeren sam da su svoj šarm vježbale pred ogledalom. Kako god razrokost je za mene dokaz superiorno-intrigantnog i nedokučivo-zagonetnog duha.
P.S.
Razrokost ili strabizam je stanje u kojem oči nisu međusobno pravilno usmjerene. To najčešće uključuje manjak koordinacije između vanjskih očnih mišića koji onemogućuje dovođenje smjera pogleda oba oka u isto žarište te može različito utjecati na procjenu dubine. Strabizam može biti uzrokovan poremećajem u moždanoj koordinaciji očiju ili poremećajem jednog ili više očnih mišića. Također se naziva “škiljavost”, “gledanje u križ” ili “gledanje u zid”. “Gledanje u križ” znači da kada osoba sa strabizmom gleda u objekt, jedno oko je fiksirano na objekt dok je drugo fiksirano s kutom konvergencije manjim od nula, što označava približavanje optičkih osi ispred objekta. “Gledanje u zid” označava stanje kada osoba sa strabizmom gleda u objekt, jedno oko fiksira objekt a drugo oko fiksira sa kutom konvergencije većim od nula, što je divergencija optičkih osi od paralelnog. Strabizam ne valja brkati “lijenim okom” odnosno ambliopijom.
