Preporuke Stožera su jasne. I mnogobrojne. Uvijek i svagda držati razmak: fizičku distancu! Odmaknuti se od sugovornika jer tako je manje vjerojatno da ćete pokrenuti novu lančanu reakciju covida19 u drugom ili nekom idućem valu. No pravilo k’o pravilo ima i svoje izuzetke. Tako za članove obitelji postoje grupirane sjedalice u kazalištima, kino dvoranama i crkvama. Nema prevelike opasnosti da se zarazite na koncertu ili tijekom bogoslužja od nekog od koga se možete inficirati i doma, za doručkom ili čekajući na red ispred kupaoničkih vrata. Ipak nije sasvim jasno što je sa stranačkom obitelji, što je s ljudima s kojima dijelite partijsku iskaznicu i svjetonazor. Stožer, površan i nepreskriptivan kakav već jeste, na svojim medijskim konferencijama o tome nije dao detaljne upute. Istina, oni se u javljanju, a pojavljuju se rjeđe u posljednje vrijeme, uvijek kadriraju pojedinačno, prema novinarskom pitanju ili kako ih prozove Prvi Stožernik koji običava voditi konferansu. I to je u redu! Naime iako oni pripadaju istoj Stranci na konferenciji su u ulozi Stručnjaka pa nije zgodno da se svi zguraju u isti kadar i isti okvir malog ekrana jer bi nas to moglo asocirati na stranačka okupljanja.
No što je sa pravim stranačkim okupljanjima pred izbore? Što ako u vaše malo selo iznenada bane Predsjednik stranke u pratnji ljepuškaste tajnice, a s njima nahrupi i četa novinara i snimatelja? Za početak ćete se družiti onako izdaleka. Što je sigurno, sigurno je! No kad uzbuđenja popuste, a strasti vezane uz raskopane ulice i nikad postavljenu kanalizaciju smire, poželjet ćete im izbliza zagledati u oči. Kad naposljetku povjerujete da će vam ako pobijede na idućim izborima u te iste još nezatrpane grabe pored kanalizacije uturiti i plin poželjet ćete zagrliti svoje pulene koji će vam u budućnosti osigurati jeftinije i ekološkije grijanje. Nakon deala valja dati izjavu za štampu. Svi su objektivi upereni prema Predsjedniku pa je glupo da i vi svojom prisutnošću ne ovjekovječite upravo postignuti dogovor o plinifikaciji. S druge strane pravila razmaka covida19 nalažu vam da se držite izvan okvira pa vas s večeri nitko neće vidjeti na televiziji. Ako gajite i trunku sumnje što i kako treba u toj situaciji a ne možete na brzinu naći instrukcije za postupanje u takvim slučajevima ne dvojite ni tren. Zavucite se iza leđa milog Predsjednika, ali tako da vam se vidi čitav lik i nasmiješite se jer večeras ćete biti na televiziji. Učini li vam se da je previše ljudi na tom jednom kvadratnom metru oko predsjednika znajte: to vam se samo učinilo. Nikad nema previše ljudi na jednom mjestu kad treba pokazati stranačku monolitnost. Covid19 će proći za tjedan dana, bit će i cjepivo za koju godinicu, ali čekati preduge četiri godine do novih izbora priliku da se pojavite na televiziji je uistinu predugo.
Malo je drugačija situacija ako na gradilište da ukopa kamen temeljac ne stigne čelnik omiljene vam stranke, nego predsjednik onih zlikovaca što potkradaju državne i lokalne blagajne i što su od Hrvatske napravili što su već napravili. Svoju prćiju. Ne možete preko svega preći kao da se u vašem mjestu ništa dogodilo nije i kao da se svi slažete s lopovima koji će se večeras kreveljiti na TV-u. No i za to ima lijeka. Zavucite se u scenu onako iz drugog plana; po covid19 regulama, a kad jednom dođete u kadar sve ovisi o vašoj kreativnosti. Jedan instruktivni primjer neverbalne komunikacije iz drugog plana možete vidjeti u kratkom osam minutnom edukativnom videu u kojem u glavnim ulogama nastupaju jedna Ministrica, jedan Župan i jedan Bager. U svakom slučaju postoje bezbrojni načini djelovanja iz drugog plana, a na vama je da pokažete svoju kreativnost i date si mašti na volju. Sve je bolje nego praznog pogleda stajati iza Ministra ili Premijera i svojom opakom facom plašiti TV gledatelje još više ih učvršćujući u uvjerenju da Zločinačka uistinu postoji. No i to stajanje u drugom planu blago telećeg pogleda može biti konstruktivni oblik subverzije ukoliko ste svoju partijsku iskaznicu već zamijenili s drugom, domoljubnijom, ali to vaši dosadašnji stranački kolege još ne znaju.
Ukratko, kad god vam se ukaže prilika da se ulaktarite u neki video prilog koji će se pojaviti na Vijestima ili u Dnevniku, ne oklijevajte ni časa. Ne propustite niti jednu priliku da se uprizorite s prvacima hrvatske politike i tako slikom u lokalnim ili državnim novinama uknjižite za vječnost. Predizborna uguravanja i naslikavanja izuzeta su iz preporuka Stožera i za njih ćete dobiti potpuni kolektivni civilni i crkveni oprost.
Neobično je teško živjeti mimo okvira, bez nekog prozora kroz koji ćete cijeli život gledati i sagledavati stvari; mjerkati susjede i procjenjivati tko su vam prijatelji a tko neprijatelji. Dio tog okvira popije se još s majčinim mlijekom, da bi ga onda odgoj i najranije obrazovanje i definitivno formirali. Neki od nas nauče taj okvir razvlačiti i istezati utječući na njegovu veličinu znatiželjom i samoedukacijom, drugi pak nauče svoj okvir prilagođavati i okretati tako da im se svakog dana svijet u njemu ukazuje udobnijim i komfornijim. Neki opet navuku škure na svoje prozore i tako zamračeni tjeraju kroz život od početka do kraja.
Evo i sada dok ovo pišem gledam u okvir kojem u gornjem lijevom uglu piše Word. Riječ kao program. Misli kao riječi cure u taj okvir da bi se jednog dana pretočile u neki drugi WordPress ili Facebook prozor. Ima tome već skoro trideset godina kako koristim različite prozore na zaslonima računala: za pisanje, za računanje, za razgledanje slika ili pak za igranje igara; za komunikaciju. Živim s Windowsima skoro trideset godina, dulje nego što sam u braku. A i brak nije ništa drugo nego svakodnevno gledanje prizora iz vlastitog bračnog života. Prozori k’o prozori: bračni ili računalni. Svaki dan jedan novi prizor u oknu života. Ponekad iskričav kao da su stakla netom oprana ranojutarnjom kišom, ponekad zamagljen kasnojesenskim maglama što se vuku tu, tik ispod prozora, a život prolazi i gasi se u daljini kao što zavičaj nestaje na horizontu promatran kroz okna odlazećeg vlaka.
Jedan moj daleki rođak, zapravo brat moje bake i službenik na željeznicama prve Jugoslavije, jednog je dana daleke trideset i neke odlučio da si za godinama skupljane željezničarske beneficije priušti put do Pariza. Jedne je subote rano izjutra sjeo na Simplon Express. Povlastice mu nisu dosezale troškova za kušet kola, ali to njemu nije bilo niti važno. Cijeli je put gledao kroz prozor krajeve koje će u životu vidjeti možda još samo jednom, na povratku. Deset minuta prije nego će se Simplon ispružiti na južnom pariškom kolodvoru otišao je do toaleta, u ogledalu poravnao crvenu kravatu, popravio kragnu i zagladio revere odijela. Do podneva je šetao uz obale Sene, a onda je, točno u podne, blagovao u jednom malom bistrou s kariranim stolnjacima kompletan menu za šest i pol franaka. U četiri i petnaest još istog dana opet ga nalazimo na Gare de Lyon gdje je opruženi Simplon već gutao putnike za jug. Dijon – Lozana – Milano – Venecija – Trst – Zagreb. Puna osamdeset i četiri sata nije niti oka sklopio zaokupljen prizorima koji su se nizali na prozoru kupea. Tako je prije devedeset godina širio svoje vidike mamin ujak i službenik Jugoslavenskih željeznica.
Još od XIII. stoljeća prirodni Simplonski prolaz preko Alpa bio je važan trgovački put između europskog sjevera i juga Europe. Njegov značaj je porastao početkom XIX. stoljeća kada je Napoleon na toj trasi izgradio cestu. Nakon što su probijeni neki manji tuneli ispod Alpa, 1890. godine se počelo razmišljati o proboju tunela Simplon. Posao je povjeren Alfredu Brandtu koji je razvio novu tehniku probijanja tunela. On je podijelio tunel u dvije zasebne cijevi s razmakom od 17 metara. Tako su dvije bušeće garniture mogle raditi istovremeno, s međuotvorima između njih za ventilaciju i povezivanje radnih vlakova. Brojni ozbiljni problemi prevladani su tokom same gradnje, počevši od grešaka geodetskih instrumenata zbog gravitacijskih polja planina koje su probijali, ali i zbog poplava na koje bi naišli kad su presjekli podzemne vodotoke. Brandt je umro 1899. puno prije nego što je probijena prva skoro dvadeset kilometara duga cijev tunela u siječnju 1905. Različiti problemi, uključujući i izbijanje Prvog svjetskog rata, odgodili su završetak druge cijevi tunela koja je puštena u promet tek 1922. godine.
Ima i onih drugi koji svoje vidike šire dodavanjem novih, realnih, prozora po razizemljima ispod i mansardama iznad svojih stanova. Njihovi prozori mjere se kvadraturom instaliranog izostaklovlja kojom se dijele od običnog, izvanjskog svijeta. Jedan susjed iz Kozarčeve ulice cijelu je karijeru napeo ne bi li sve prozore vile u kojoj je stanovao učinio svojima. Kad mu je naposlijetku to i uspjelo strpaše ga u izbicu u kojoj mali rešetkasti prozor dijeli s dvojicom kojima širenje vidika baš i ne bijaše prvi životni odabir. Ili onaj drugi kojeg baš i ne bih mogao zvati susjedom što je u najstarijem hrvatskom Novom Selu spajao etažirane stanove u cilju da si priskrbi bolje životne vidike. Sada se više niti na jednom od novo probijenih prozora ne smije pojaviti u strahu od ugroze, pa ga to jadnog i emotivnog čini užasno nesretnim. Njegovog zemljaka iz mjesta s pogledom na ušće Neretve i najbogatijeg Hrvata prema klasifikaciji jedne žute Novine nije mogla zadovoljiti nekretnina u mirnom kaptolskom Novom Selu već si je vilu nazidao u Preradovićevoj. Kuću bez prozora prema uličnoj strani! Prema nacrtima Portugalskog arhitekta albanskih svjetonazora. Tako je smanjivši si vidike prema Cvjetnom trgu ujedno i smanjio ugrozu da mu neko urokljivo oko virne u životni prostor.
I ja imam svoj neveliki prozor iza kojeg s vremena na vrijeme virim u dvorište. S pogledom na bršljan i žute forzicije na potpornom zidu. Ništa posebno ili osobito lijepo. Stoga sam izvještio zamišljati vizure koje drugi ljudi viđaju sa svojih prozora. Ponistri. Pendžera. Čuli ste za onu da je trava u susjednom dvorištu uvijek zelenija, a krumpiri u tuđim vrtovima veći. Istina je to! Neke to možda čini nesretnima, ali vjerujete mi, mene to neobično veseli; taj pogled izvan i iznad vlastitog okvira.
