Danas je Tijelovo, sedmi i najduhovniji od svih četrnaest zapoviedanih blagdana praznovnika RH. Tijelovo, punim nazivom Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove je katolički blagdan. Slavi se u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva; deveti četvrtak nakon Uskrsa. Svetkovina je to u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.
Blagdan se spominje još u VIII., no službenu potvrdu Tijelovo dobiva tek u XIII. stoljeću kada se sastavljaju i prvi molitveni obrasci koji uglavnom nisu mijenjani sve do današnjih dana. Povijest nas vodi do svete Julijane koja je kao mlada redovnica imala višekratna viđenja punog mjeseca s velikom tamnom mrljom na rubu. Puni mjesec je protumačen kao Crkva, a mrlja kao nedostatak blagdana kojim bi se častio Presveti oltarski sakrament. Njena nastojanja da se to popravi uslišio je biskup Robert iz Liegea u Belgiji 1264. godine uspostavom biskupijskog blagdana koji se u početku zvao blagdan Euharistije. Iste godine papa Urban IV. objavljuje bulu kojom blagdan Euharistije pokušava uvesti u Crkvu ali ga smrt zaustavlja u toj misiji. Tek papa Ivan XXII. uspijeva raširiti blagdan na cijelu Rimokatoličku Crkvu. Niti papa Urban IV., a niti njegovi nasljednici koji su promicali blagdan ne spominju procesije. Procesija u sklopu tijelovskog blagdana prvi se puta bilježi u Kölnu 1274., a o njoj postoje i zapisi iz Zagreba 1279. U Rimu se procesija uvodi oko 1350. godine. U njoj dominiraju elementi prosnih dana s četiri postaje na četiri strane svijeta s čitanjem evanđelja, molitvama i blagoslovom.
—Tempi passati. Tempi passati!— znao je u razgovoru često pripomenuti jedan moj stariji talijanski kolega s Instituta u Švicarskoj. U katoličkim kantonima Švicarske Tijelovo je praznik. U novija vremena taj deveti četvrtak iza Uskrsa prometnuo se u dan velikih turističkih migracija sjevernjaka prema toplijem jugu. Sjećam se devedesetih. Srijeda uoči Tijelova. U katoličkim, ali i u nekatoličkim dijelovima to poslijepodne je uvod u veliki produženi vikend. Nakon prijepodnevnih sastanaka i ručka odlučismo, onda moj mlađi kolega, danas Dekan, a sutra ako Bog da i Rektor, i ja krenuti doma. Pred svetim Gotthardom dočekala nas je trideset kilometarska kolona vozila koja je, zajedno s nama, pokušavala tunelirati Alpe. Lagano se pomičemo vijugavom cestom iznad Lucernskog jezera. Bez pauze za kavu. Pokoji griz sendviča iz staniola s malo vode. Predvečerje. Svjetla Altdorfa u daljini. Razgovor. Šutnja u takvim situacijama nije dobra; mjesto sasvim nepodesno za odigrati partiju šaha ili karata. Da nas je više možda bismo zapjevali. Ovako vrijeme kratimo razgovorom. O svemu i svačemu.
Od svih bliskih ljudi najbliža osoba vam je uvijek suvozač. To posebno zajedništvo koje dijelite na putovanju, ta trideset centimetarska bliskost ostaje zauvijek zabilježena kao rijetko životno iskustvo. Nikada ni s kim niste tako bliski kao sa suvozačem. Naročito kad u kilometarskoj koloni tek s vremena na vrijeme pomičete vozilo za desetak metara prema naprijed, a dijalog otplovi upletenim tokom asocijacija dvije osobe; pa potraje satima. U mladosti sam volio autostopirati. Uglavnom zbog tih jednosatnih suvozačkih iskustava s ljudima s kojima se inače nikada ne bih sreo; razgovarao. Jedinstveno iskustvo. Dijeliti intimnost s potpunim neznancima. Danas mi to uglavnom ne pada na pamet. Komplicirano je. Rizično. U mladosti sam bio manje oprezan; puno manje podozriv.
Lijepo je biti mlad. Lijepo je biti mlad i ponašati se po instinktu: bezbrižno i zaljubljivo. Baš lijepo je biti mlad i zaljubljen u proljeće. Noge ti lagano dodiruju tlo, a glava reže oblake poput trozupčane* desertne vilice kad rastvara fino tkanje velike bijele šaumšnite. I baš te briga za sve. Ti si zaljubljen. Mlad. Sutra se možeš zaljubiti u nešto drugo; u nekog drugog. Tvoj će trozubac badati neki drugi kolač. Na usnama će ostajati okus nekih drugih trešanja. Drugog nekog voća koje će krijepiti zaljubljivu dušu. Zaljubljen čovjek gubi kriterije. I zbog toga se osjeća dobro.
Danas sa sigurne distance promatram svijet, prosuđujem ljude. Zreli ljudi promišljaju stvari. To je zapravo i definicija zrelosti. Zreo čovjek se ne može više zaljubiti jer to je tako površno i mladalački. Kad se zreo čovjek zaljubi to zovemo preljubom jer se podrazumijeva da je prije toga nešto ljubio, a sad se eto odlučio za promjenu svojih životnih dionica. Opcija. Sve je jasno osim trenutka kada je prestala mladost, kada je prestalo to zaljubljivanje na dnevnoj bazi i započelo opasno življenje na rubu preljuba.
Noć je. Čitam neki dosadni izvještaj, u pozadini ide peta epizoda četvrte sezone Preljuba, The Affair. Drugi dio: Cole. Kritika ga doživljava kao epizodistu. Svejedno. Ionako podjela uloga na glavne i sporedne u tom je serijalu potpuno bezvezna; kao i u mnogim drugim serijama, filmovima ili predstavama. Ipak dodjeljuju se nagrade za glavne i sporedne glumce, za prvake i epizodiste. Uglavnom prema minutaži pojavljivanja ili broju izgovorenih replika potpuno ignorirajući da je bit scenskog prikazanja u poruci, u onom što ostaje dugo i nakon predstave, a to gdjekad može biti riječ izgovorena iz posljednjih redova; katkad tek samo pokret, izraz lica ili pak sama misija lika.
Preljub, The Affair, je američka dramska televizijska serija čiji su autori Sarah Treem i Hagai Levi. Serija je s originalnim emitiranjem započela 12. listopada 2014. godine na televizijskoj mreži Showtime, dok je pilot epizoda postala dostupna na Internetu još 6. listopada iste godine preko web stranice SHO.com, YouTube kanala, te nekoliko drugih portala preko kojih je bilo moguće gledati sadržaje na zahtjev. Glavne uloge u seriji ostvarili su Dominic West i Ruth Wilson. Serija Preljub pobrala je hvalospjeve kritičara za prvu sezonu, a osvojila je dvije nagrade Zlatni globus 2015.: za najbolju televizijsku seriju (drama) i najbolju glavnu glumicu u dramskoj seriji (Wilson). Godinu dana kasnije, Maura Tierney osvojila je Zlatni globus u kategoriji najbolje sporedne glumice.
Preljub je serijal nastao na trash sažetku daleko lošijem od onih koje naše televizije prigrle kao siže za snimanje telenovela, no za razliku od posvemašnog domaćeg amaterizma naših serijala, od onih glumačkih do onih producentskih, od ljigavog sažetka Sarah Treem i Hagai Levi napravili su ne samo gledljiv serijal već i kvalitetan komad za promišljanje životnih prekretnica. Uvijek se čudim kako autori i producenti židovskog porijekla bolje poznaju svijet ljudske psihe i životne volje od nežidovskih im kolega. Čini se da bi sve bilo potpuno nepravedno objasniti samo profesionalnijim odnosom prema poslu. Profesionalnost i stručnost stiče se uglavnom školovanjem koje i nije tako različito kod jednih ili drugih ili onih trećih koje u ovom tekstu neću ni spominjati. Jednako tako pogrešno bi bilo sve objašnjavati financijskim razlozima jer previše je dobrih ostvarenja s niskim budžetom kao i negledljivih uradaka koji su progutali milijune. Čini mi se da se najuvjerljivije objašnjenje judaističke kvalitete skriva u činjenici da oni još uvijek čekaju svog Mesiju, pa svakog dana traže ili bar pokušavaju naći smisao svog postojanja na ovom svijetu i u tom traženju su revniji, pažljiviji i oprezniji što ih čini u svakidašnjem životu daleko profesionalnijima od njihove katoličke braće neovisno da li se deklariraju kao vjernici ili ne. Nekako ispada da svijest o Gospodinu i njegovim zakonima katolike čini podložnijima nepreispitivanju i mediokritetskom ispunjavanju svakodnevnih obveza. Kao da u svakidašnjem životu očekuju da će im neki izvanjski, predefinirani recept donijeti više uspjeha nego vlastito zdravorazumsko promišljanje neovisno radi li se pri tom o poštivanju pravila Stožera CZ ili pisanju dijaloških sentenci za telenovelu.
*Na nekim događanjima koja se odvijaju oko švedskog stola poslužuje se i ne sasvim običan jedaći pribor. To su raznovrsne desertne vilice kod kojih je krajnji zubac izoštren i produljen. To je učinjeno zato da biste mogli odrezati dijelove kolača držeći tanjurić drugom rukom. U pravilu desertnim vilicama služimo se za rezanje u situacijama u kojima je nemoguće koristiti se nožem.
