Potjera

Volim gledati Potjeru. Dinamična je to emisija brzih pitanja i još bržih odgovora pa čovjek u hipu sazna nešto novo ili pametno što dotada nije imao prilike naučiti. Volim Potjeru! I ovu novu koju vodi Joško kao što sam volio i onu staru koju je vodio Tarik. Tarik sada vodi Milijunaša kojeg nikako ne volim gledati zbog njegovih beskonačnih tirada kojima samozadovoljan krade vrijeme i koncentraciju natjecateljima i štedi novac Hrvatskoj televiziji. Umjesto da svi skupa uživamo gledajući kviz gledamo nešto što podsjeća na jednosatnu sjednicu Vlade na kojoj Premijer s vremena na vrijeme dopusti da neki ministar nešto malčice i kaže. Brzo i koncizno da gledateljstvo ne ispusti nit tko je tu zapravo glavni. Ukratko: ne volim Milijunaša! Volim Potjeru! Osobito one koje se daju sa zaokruženim R u gornjem desnom kutu ekrana. U tim emisijama uvijek pokazujem bolje znanje, ponekad veće i brže i od samih natjecatelja. Ono što znam znam, a i u onim drugim stvarima koje mi nisu obrazovanjem bliske dobro se snalazim; brže prisjećam, bolje kombiniram i koristim onu inteligenciju koja pomaže nabosti točan odgovor i kad zapravo pojma nemam što pitaju. Tko će ga znati zašto nije tako i kad ne piše ono R?

Sinoć opet gledah Potjeru. Kažem sinoć jer meni je vrijeme Potjere vrijeme kad završava dan. Ali kako je sad ljeto, a i pomakli su sat, vani je sunce još visoko na nebu. Dosta je stvari ostalo napraviti za dana pa mi ova ljetna Potjera nije kao ona zimska: pitomo večernje zbivanje što lagano uvodi u Noć. Morana je izbacila sve kandidate osim mog kolege biologa koji još ima šanse otići do kraja. Evo ih na Ploči Potjere. Ide pitanje o elementarnim česticama. Proton, neutron, elektron. Gradivni elementi atoma. Koji od njih je elementarna čestica? I lovina i lovica duuugo razmišljaju. Kao da hvataju uljeza u naslovima Almodovarovih filmova, čije uratke volim gledati ali bih se njihovih naslova u brzini teško mogao prisjetiti. Na kraju moj kolega ipak pogađa. Možda je i znao no grč na licu mi govori da i nije bio potpuno siguran. Morana kiksa. Lingvistička logika pokazala se krivom. Nije sve ono što je prvotno i elementarno draga Morana. Bilo bi logično da je, ali eto nije. Postoje stvari koje treba znati, a ne samo nabadati logikom formiranom od dva semestra grčkog i dva semestra latinskog kombinirano s iščitavanjem grčke mitologije prije spavanja. Likujem.

A to je ružno. Ružno je likovati nad tuđim neznanjem. To je tako neprofesorski. Svatko ima pravo na neznanje i na vlastiti izbor onog što će ga u životu zanimati. Živimo u demokraciji i svako je mišljenje važno, svaki je stav značajan i treba ga uvažiti. Pa čak i ako nema mišljenja i izostane svaki stav ostaje čovjek. Njega se mora poštivati! U protivnom riskiram da mi na internetu zalijepe #ignorantslivesmatter. A kad vam ga jednom nakelje gotovi ste. Jednom za svagda. Osobito danas. Vrijeme je Izbora. To je osjetljivo vrijeme kad se svako nastoji pričiniti pametnijim i boljim nego što uistinu jeste. Vrijeme je to kada se prijetvorni ignoranti dodvoravaju onim manje neiskrenima obećavajući im brda i doline za onaj sićušni kružić oko rednog broja ispred imena na listi koja vodi do povlaštene mirovine.

I ovo je bilo ružno. Nije lijepo gajiti mizantropske misli o ljudima koji pokušavaju ovu napaćenu i opljačkanu zemlju usrećiti svojim poštenim i pravednim prijedlozima, rješenjima i Reformama koje će nas sve učiniti boljim, sretnijim i prosperitetnijim. Naprednijima. Spremnima za XXI. stoljeće. Pripravnijima za XXII. stoljeće. Bogatijima. Pametnijima. Pripravnima za hrvatski dom u nekoj dalekoj još nerazgovijetnoj Budućnosti.

I ovo nije bilo lijepo. Ružno je biti ciničan i suditi o stvarima o kojima nemaš baš nikakvih iskustava ili pozitivnih spoznaja. Procesirati nešto iz čiste zlobe ili zavisti; ili tek onako da bi porastao i ispao pametniji u vlastitim očima nije baš visoko etički normirano ponašanje.

Jer stvari nisu baš tako jednostavne kako se to na prvi mah može pričiniti. Još prije pet frtalja stoljeća jedva je pet ljudi poimalo da je svijet sazdan od atoma na onaj isti način na koji mi to danas sagledavamo. Elementarnim se tada nazivalo posve nešto drugo: kemijski elementi kao osnovna gradivna tvar u prirodi. Atomi su došli poslije, a njihove sastavnice tek naknadno. Danas čeprkamo po sastavnicama sastavnica atoma još uvijek nesigurni što je tu elementarno, a što li ćemo u idućem koraku naših spoznaja razložiti na još jednostavnije komponente. Kakogod, neki od nas, kojima se činjenica da je svijet sazdan od atoma učinila toliko fascinantnom da su se odlučili cijeli život posvetiti atomu i njegovoj strukturi, često zaboravljaju da u životu, između Zemlje i Neba, postoje još tisuće očaravajućih stvari. Jednako lijepih i jednako izazovnih; elementarnih i onih ne tako elementarnih. Ni Tesla ni Maxwell nisu atome poimali na način na koji ih danas poimamo. Skoro da o njima kao takvima nisu znali gotovo ništa. Pa ipak daleko od toga da su bili neznalice. Štoviše, bijahu genijalci. To ne znači da ste i danas genijalac ako o atomima ne znate ništa. Dapače. Ipak to većinu ne zabrinjava previše. Analfabeti svijetom hodaju uzdignute glave, dok znalci uokolo idu stidljivo, skupljenih ramena, srameći se što još ne znaju odgovore na sva pitanja.

Zato kvizaše ne bi trebalo previše strogo suditi. Te gomile površnih činjenica možda ne predstavljaju neki veliki nauk, no nije to ni ona sveopća površnost koji moderni ignoranti brižljivo njeguju. U doba nabildanih torza i drogiranih partijanera, u doba ljubitelja corone i prsatih cajki popiti pivo u nekom podrumu i malo se nadmetati s prijateljima u brzom prisjećanju činjenica sasvim je nevina zabava. Kvizaši, jednako kao i političari uvijek žele samo najbolje.

U nedjelju su Izbori. Po prvi puta u povijesti postoji šansa da hrvatski Premijer postane netko tko i za današnja mjerila znade što je atom. Godinama se oni što o atomima ne znaju ništa smjenjivahu na vrhu Države. Godinama nas oni što o atomima znaju manje i od Morane uvjeravaju da je normalno da državu vode ignoranti, prekupci i doktori prava kojima je jedino nedjeljivo njihova basnoslovna satnica za intelektualne usluge. A sad, iznenada i protiv volje svih pismenih i nepismenih medija, jedan što ima znanja o atomima prijeti zauzeti mjesto Prvog Ministra. Ljudi moji, pa je li to moguće!

U ovom trenutku sve mogućnosti još zjape otvorene. Ankete k’o ankete proriču svašta. Najposlije možda pobjednik nedjeljnih izbora neće sastavljati Vladu. Istomštogod danas smo više nego ikad blizu tome da iduće četiri godine Državu vodi netko tko razlikuje elementarne čestice od onih ne elementarnih. Hoće li Premijer koji ima znanja o elementarnim česticama donijeti neku novu kvalitetu? Neki novi pristup? Neko novo vrijeme? Pomiriti ustaše i partizane sigurno neće jer to je nemoguća zadaća. Oni što jedva čekaju da svoju kamu zariju u vrat neprijatelja nikakve znanstvene istine neće odvratiti od tih poriva. Jednako teško je očekivati da će one svikle da uzimlju tuđe kao svoje prijevarom, pljačkom, nacionalizacijom i drugim pravnim malverzacijama čudotvorno odviknuti od njihovih navada. No za one između tih ekstrema, one što s večeri gledaju Potjeru, pa čak i nedragog mi Milijunaša,  te su uvijek spremni nešto novo naučiti možda još ima nade. Možda u njihovim srcima još uvijek tinja vjera da nije prekasno krenuti iznova?

A možda je već kasno? Možda se zapravo ništa više ne može učiniti? Možda nam jedino preostaje uzdati se u Charlesa Michela; prikloniti se njegovom kabanu! Možda je Šarlmišel jedina naša nada, a Onaj što osobno pozna Šarlmišela jedina istinska uzdanica pod našim turobnim nebom? On i oni što poznaju nekog tko osobno poznaje Šarlmišela. Možda pristup Markovu trgu treba zabraniti svima koji Šarlmišela poznaju iz druge, treće ili neke dalje ruke? Možda bi se te druge koji nisu bili u kontaktu s Šarlmišelom niti u kontaktu njegovih kontakata trebalo lijepo i hijerarhijski poredati po epidemiološkom redu dolje od Uspinjače pa diljem Ilice sve u razmaku od dva metra u kolonu dugu osam tisuća kilometara, koja će se kao neka lepršava kravata omotana oko vrata Malog Zmaja sklanjati spram zapada, prema Bruselju i njemačkim bankama, proseći za nove tranše povoljnih kredita koji će otplaćivati oni što će valjda jednom, kad se zabrani pobačaj, stati na kraj te sve kraće i kraće kolone!

Ako mene pitate ja nikad više ništa ne kanim čekati u redovima. Nabit ću slušalice i drogirati se Oxygenom. Ne vjerujem Šarlmišelu! Ne vjerujem Čovjeku koji osobno pozna Šarlmišela. Još manje vjerujem onima što znaju Onog što osobno pozna Šarlmišela. Njima zapravo nikad i nisam vjerovao! Leći ću u travu, uprti pogled u nebo i udisati čisti elektronski kisik. Kisik koji kao da je Jean Michel Jarre pripravio samo za mene; za one koji su odavno izgubili vjeru. Vjeru da će ubacivanjem listića u kutiju učiniti Dobro. Oxygen za kraj. Za zadnji udah respiratora.

Darko Androić

Darko Androić rođen je u Sisku. Osnovnu i srednju školu završio je u Petrinji. Stekao je doktorat prirodnih znanosti iz fizike. Radi kao profesor na PMF Zagreb. Kao eksperimentalni fizičar bavi se istraživanjima subnukleonskih svojstava materije.