Autor: Aleksandar Olujić
Nakon oproštaja s manastirom Krka ponovo smo na cesti prema Kninu. Teška srca ignoriram znakove koji pozivaju na posjetu slapu Miljacka, Manojlovačkim slapovima, slapu Brljan i udaljenijem Roškom slapu, kao i onome što zove namjernike ka rimskom Burnumu, jer znam ako stanemo ljepotica Krka zarobit će nas kao Kalipso.
Ne stajemo čak ni u Kninu, na izvoru Krke ispod slapa Krčića, ili Topoljskog buka kako ga još zovu, već žurimo prema slijedećem cilju: izvoru Cetine.
Izvor Cetine, Glavašev izvor da budem precizniji, bio je mamac kojim sam „zaveo“ moje suputnike i „nagovorio“ ih na ovaj izlet. Ali, iskreno, ovom tirkiznom dragulju nemoguće je odoljeti pa zbilja nije bilo teško žabe u vodu natjerati.
Nakon izlaska iz Knina, za kojeg kažu da je grad na sedam rijeka okružen s devet planina, cesta se penje uzbrdo a s desne strane otvara se pogled na Kosovo polje i Biskupiju, selo poznato po vrijednim neolitskim, antičkim, ranokršćanskim i ranosrednjovjekovnim arheološkim nalazima i po svojih pet crkava tako da je jedno vrijeme nosilo ime „Petih crikvah u Kosovi“. Ubrzo se masivu Dinare, kojeg cijelo vrijeme gledamo s lijeve strane, zdesna pridružuju strmi obronci Velikog ili Kijevskog Kozjaka. Ovaj Kozjak nema ništa s onim imenjakom iznad Kaštela i nije ni približno poznat kao on, iako ga uvelike nadvisuje, najviši vrh Bat iznad Kijeva mjeri 1207 m, a njegove strme strane naprosto zovu alpiniste na penjanje.
Još malo i evo nas u Civljanima gdje se nalazi putokaz za selo Cetina. Skrećemo ulijevo s D1 i nastavljamo dalje asfaltiranom, ali uskom cestom. Poslije nekog vremena na račvanju idemo lijevim putem koji se penje rubom polja i nakon nekoliko minuta ugledasmo vrh pravoslavne crkve sv. Spasa koja mi je glavni orijentir – ona se nalazi iznad samog Glavaševog izvora. Ubrzo prolazimo pored crkve, o kojoj nekoliko riječi kasnije, i automobil zaustavljamo na samoj obali rijeke otkud vodi staza do izvora.
Cetina ima više izvora (vrila) koja su najvjerojatnije međusobno povezana, što je svojedobno pokušao dokazati naš proslavljeni alpinist i istraživač Stipe Božić, ali je odustao od pothvata koji se pokazao kao previše opasan čak i za njega. Među njima ističu se Vukovića i Batića vrilo, te daleko najpoznatije Veliko vrilo ili Glavašev izvor kojeg smo mi pohodili. Čista, bistra, tirkizna rapsodija iz zjenice duboke preko sto metara očarava svojom ljepotom. Gledan odozgo, s brda, prizor je potpuno nestvaran. Okrugli, zeleno-modri dragulj usred krša.
Na žalost, Glavašev izvor više nije nepoznat i u njegovoj ljepoti teško da možete uživati sami. U sat, sat i pol vremena koliko smo proveli uz njega došlo je barem desetak automobila većinom stranih registracija, a pri dolasku smo već zatekli nekoliko parkiranih. Uz to, po ovakvim vrućinama kao što je današnja, othrvati se nagonu za kupanjem u bistroj vodi izgleda kao nemoguća misija. No, većina odustane od te nakane čim zagazi u vodu kojoj temperatura usred ljeta ne prelazi 8 stupnjeva. A kakav je osjećaj ući u tako hladnu vodu iskusila je i moja draga zagazivši samo do gležnjeva da bi brzo izašla na suho. Kaže kako je imala osjećaj da joj se lede kosti. Usprkos tome uvijek se nađe onih koji će uskočiti u vrilo čemu smo i sami svjedočili, a zatekli smo i jednog ronioca u kompletnom odijelu, ali bez boca za ronjenje. Vrilo inače stalno privlači ronioce koji, zbog neobične bistrine vode, ronjenje u njemu opisuju kao lebdenje u zraku
Iznad samog izvora nalazi se srpska pravoslavna crkva sv. Spasa, odnosno Hram Vaznesenja Gospodnjeg. Sagrađena je 1940. kao zadudžbina Marka Četnika i njegove supruge Jelene, koji su kao ktitori i sahranjeni u njoj, a obnavljana je 1974. kada su nabavljena nova zvona i sagrađen kameni zid oko nje. Na žalost, unutrašnjost crkve spaljena je 1995. godine.
Samo par stotina metara udaljena od Glavaševog izvora i nove crkve sv. Spasa nalazi se slijedeća znamenitost na našem putu: stara crkva sv. Spasa.
Fotografije: Tatjana Šaler-Olujić; Milenko Strižak
