Prekasno je! Jedanaestica je odtutnjala prema črnomerečkom okretištu. Tek labavo naslonjen na betonski podest dobrom je trećinom virio preko ruba crnog, dubokog bezdana kanalizacijske šahte. Sve se dogodilo u trenu. Onaj njegov mlatimudan nojevskog vrata pokušavao se na brzaka domoći invalidskog sjedala u već dobrano prekrcanom tramvaju prije no što se Šestinčanka sa svoje dvije košare uspjela probiti do prednjeg izlaza na semaforu ukočena tramvaja. Osim mrkih pogleda činilo se da se tu, na prvim vratima tramvaja broj 11, na trećoj stanici od Trga, u kratkom bliskom susretu postarije žene i mlađeg muškarca, baš ništa epohalno dogodilo nije. Bliski susret kakvih se dnevno zbude na tisuće; bez isprike i bez prave ljutnje; tek s nešto negodovanja zbog pometnje kojom nas časti život u Gradu. Svima u tramvaju i na stanici nezamijećen ostade fatalni moment kad se odjednom i iznenada našao u raljama raskoljene ljeskovine od koje je bilo napravljeno dno Baričine, jer tako se ta žena zvala, košare. Cak; cak! Končane spone popustiše! Poletio je zrakom i odbivši se od granitnog rubnjaka proletio kroz rešetkasti otvor od lijevana željeza sletjevši na uzanu betonsku stopicu. Jedva pola metra od uglačanih tračnica znao je da je njegovo putovanje zgotovljeno za svagda! Jedanaestica je zauvijek otklizala prema remizi. Kasno je! Sada je za sve ionako bilo kasno!
Dugo se već dalo naslutiti da stvari vjerojatno neće izaći na dobro. Još odonda, u onoj bučnoj hali u Bangladešu ispunjenoj jekom šivaćih strojeva kad su ga tanjušni prsti tamnopute slabo uhranjene djevojčice odabrali da s još četvero braće bude našiven na sjajno-maslinasto-sivi hubertus. Da, baš njega je zapalo da bude ušiven kao drugo dugme ozgor. Drugo dugme, ono najvažnije i najznačajnije koje se prvo kopča i prvo otkopčava. Koje se najviše troši, ali i najviše miluje; koje je ušiveno baš na najrizičnijem mjestu da bude otrgnuto ili izgubljeno, ali i s najboljim pogledom na svijet prepun čudesa i iznenađenja. U početku mu to bijaše drago jer će biti najvidljiviji i najdodirivaniji gumb kaputa koji će nekog štititi od mahnitog proljetnog nevremena.
Kad ga je stara švelja drhtavom rukom zakopčala po posljednji put prije nego će kaput položiti u kartonsku kutiju s providnim poklopcem, osjetio se voljenim. Od sve braće jedino njega pomilovala je svojim čarobnim rukama centriravši ga točno na sredinu tek neznatno veće rupice. Jedino on će biti viđen izvana i jedino on će se moći nalukavati iznutra i motriti vanjski svijet. Jedino će on vidjeti sva lijepa mjesta kroz koja će putovati prije no što kutija ukrasi policu neke trgovine tekstilom.
Za predmete od kosti, metala, drveta ili plastike koji služe zakopčavanju odjeće u rječnicima ćemo pronaći talijanizam botun, turcizam dugme, mađarizirani grecizam gumb, ali i hrvatskom jeziku blisko puce. Puce ili putašce umanjenica je od riječi puto kojoj je opet korijen u glagolu peti, a znači sponu; to je ujedno osnovno značenje i dugmeta i gumba. U starijoj hrvatskoj književnosti puce je uobičajena riječ. Ima dvojaku sklonidbu; nominativ: puce, genitiv: puca ili puceta. Eugen Kumičić u „Uroti zrinsko-frankopanskoj“ piše: Nisu odtrgli zlatnih puceta. Janko Leskovar u „Propalim dvorima“: No ta sjajna pletenica bila se… zaplela o puce,… U prvom hrvatskom rječniku Fausta Vrančića iz 1595. uz latinski nodus bilježi se samo uzalj, ne navode se ni gumb, ni puce, ni dugme. Ivan Belostenec u svom rječniku Gazophylacium iz 1740. navodi gumb i puce dok dugmeta uopće nema. Dragutin Parčić u Hrvatsko-talijanskom rječniku iz 1901. dosljedno upozorava na turcizme pa navodeći dugme, uz njega stavlja zvjezdicu kojom ih obilježava. Gumb bilježi kao mađarizam.
Prvi susret s mladićem dugog vrata dogodio se točno sedmog dana nakon što su kutiju postavili na policu u trgovini sa sezonskom robom: kaputima, hlačama i suknjama, odijelima i kostimima. Dobro je upamtio prodorni pogled sitnih uvučenih očiju s rohavog lica nasađenog na predugi vrat. Momak je na glavi nosio ofucani šešir klempava oboda. Umjesto uobičajene trake koja se valjda od znoja i masnoće raspala u pranju šešir je ukrasio komadom trobojne uzice slične onoj s kakvom su se nekad vezali paketi u poštanskom prometu. Crven-bijeli-plavi. Poslije je s vješalice u stanu mogao vidjeti da momak i po doma voli nositi taj šešir. Kad bi ga skinuo prije odlaska u kupaonicu ili na spavanje zabljesnulo bi potpuno ćelavo tjeme koje bi se prema rubovima pretvaralo u veoma prorijeđeno vlasište slabe paperjaste kose. Mladić se očigledno stidio svoje falinge: svog ogoljelog tjemena. Sažaljenje je razblažilo prvotnu odbojnost uzrokovanu mladićevom ljigavom vanjštinom. Ipak loš predosjećaj da će se nešto strašno dogoditi koji ga praćaše još iz bangladeške hale dok su ga nevješte ruke prišivale na Kaput nije ga napuštao. Dapače. Svakim je danom rastao u sve veću zabrinutost.
Mladić je puno vremena provodio vani. Obično bi švrljao gradom pozdravljajući i poznate i nepoznate ljude. Subotom predvečer je znao obilaziti kvartove oko kolodvora i dobacivati izazovno obučenim ženama riječi dvosmislena značenja na koje bi se one obično hihotale jer je po svemu bilo jasno da posao sklopiti neće. Nakon dva tjedna gotovo je potpuno iščezlo prvotno gađenje prema ćelavom mladiću prištićave puti. Počeo se svikavati na život drugog gumba s proljetnog kaputa jednog boema. Činilo se čak da bi se mogao naviknuti na skitalački razuzdan način življenja. Sve do tog sudbonosnog dana kad su negdje oko podneva nazvali iz Pošte i obavijestili da će paket ako ga se ne preuzme još danas biti vraćen pošiljatelju. Ćelavi mladić nije imao naviku gledati u poštanski sandučić jer tamo u pravilu nikad nije pronalazio lijepe stvari. A sada odjednom paket!? Mladić je u sekundi dograbio kaput s vješalice istovremeno nazuvajući do neprepoznatljivosti razgažene mokasine. Šešir mu je, već po starom kućnom običaju, bio na glavi. I prije no što se čuo klik kojim se teške haustorske dveri javljaju da su zabravljene našao se na par koraka od raskriljenih vrata Jedanaestice koja je stajala na stanici. Bilo je to nepunih tri sekunde prije no što će naprasno biti prekinuta veza jednog kontroverznog mladića, to jest njegova kaputa i jednog galalitskog puceta iz Bangladeša.
Vjerujem da nema nikoga tko ne zna što je bilo poslije. Sagledano iz svakog mogućeg ugla. Stilski raspisano do najsitnijih detalja. Izgovoreno bezbroj puta na neprebrojivo puno načina. Artikulirano na svim jezicima i narječjima. Odigrano na brojnim pozornicama diljem Planeta. Izdeklamirano od žena od kojih su neke bile petrinjske snahe; odglumljeno rukama nogama i obrvama. Mladić je ničim zaslužan postigao svjetsku slavu i prepoznatljivost. Jednako kao i njegov šešir. Jednako kao i iznova nakrivo prišiveno dugme kišnog mantila.
„Stilske vježbe“ je naziv za kazališnu predstavu u kojoj nastupaju Pero Kvrgić i Lela Margitić. Premijera predstave održala se 19. siječnja 1968. godine u Teatru ITD, te je od tada neprekinuto na repertoaru nekog hrvatskog kazališta. „Stilske vježbe“ su uvrštene i u tiskano izdanje Guinnessove knjige rekorda kao najdugovječnija predstava na svijetu s istom glumačkom postavom. Predstavu, u kojoj jedna naizgled banalna zgoda iz jedanaestice prepričana na više načina postaje vrhunska komedija, režirao je Tomislav Radić prema djelu francuskog književnika Raymonda Queneaua „Excercices de style“. Uz Radića, prijevod i adaptaciju predstave potpisuje Tonko Maroević. Na premijeri te u idućih šezdesetak predstava Kvrgićeva partnerica bila je Mia Oremović, a od siječnja 1970. njezinu je ulogu preuzela Lela Margitić. 30. travnja 2018. godine svečanom izvedbom obilježena je 50. godišnjica predstave. Tim povodom je glumcima Peri Kvrgiću i Leli Margitić, prevoditelju Tonku Maroeviću, te posthumno redatelju Tomislavu Radiću, predsjednica RH uručila Povelju za osobiti doprinos u promicanju kulturnog razvitka Republike Hrvatske.
— A što je bilo s gumbom?— pitate se vi. Je li uopće važno? Nije dugme kum pa da o njemu valja brinuti! Još iste večeri pala je prilično obilna kiša. Bujične vode od Iličkog placa preplavile su sve slivnike nizvodno. Zadnje što je naše puce vidjelo je munja koja je zaiskrila prema gromobranu na Prvoj Rudolfovoj vojarni, a onda se s prljavim bujičnim vodama stuštilo na samo dno kolektora.
Svaki put kad jača kiša natopi Grad uzavri mulj u dnu sakupljača i puce zapliva mračnim kanalizacijskim cijevima. Koji put tek pedalj ili dva, koji puta po nekoliko metara. Jednoga dana, ako bude padalo dovoljno kiše negdje na pročistaču uz Savu naše će puce ponovo ugledati svjetlost dana. Tada, gotovo sigurno, više neće biti aktera ove priče kojih ni danas živih nema previše. Ipak siguran sam da će se bar u jednom kazalištu u Gradu igrati „Stilske vježbe“. Ljudi imaju svoje načine kako pokušavaju nadvladati smrtnost, a puceta svoje. Kosti i kopče pomiješani. Kao arheološki artefakti postojanja. Tako je to oduvijek bilo i tako će to zauvijek ostati.
