Autor: Aleksandar Olujić
Fotografije: Tatjana Šaler-Olujić; Milenko Strižak
U sjevernom dijelu ravnog Cetinskog polja u selu Cetini između dvaju vrela istoimene rijeke dižu se kao sa pladnja ruševine crkve Sv. Spasa sa čudovišnim grobljem oko nje. Sure stijene i krezuba završna linija Zidova govore o davnom zdanju koje vjekovima stoji bez krova. (Stjepan Gunjača, Sl. Dalmacija, 1. 1. 1948.)
Ove riječi našeg čuvenog arheologa i redovnog člana JAZU možda su najbolji opis doživljaja susreta s jednim od najznačajnijih arhitektonskih spomenika u Hrvatskoj. Kamene zidine s visokim zvonikom ovog prastarog zdanja još iz daleka fasciniraju posjetitelja, a groblje koje ga okružuje samo još dodatno pojačava mistični doživljaj, dok ravno polje na kojem je građevina smještena i masiv Dinare što bdije nad njom zaokružuju utisak. Posjetitelj gotovo očekuje podno zidina ugledati kakvog drevnog ratnika s mačem.
Crkva sv. Spasa jedan je od najvrjednijih sakralnih spomenika iz razdoblja predromanike u Hrvatskoj. Sagrađena je u drugoj polovini 9. stoljeća, dugačka je 22, široka 7, a visina bočnih zidova iznosi 8 metara, ima oblik izduženog pravokutnika s troapsidnim prezbiterijem (trikonhalnog oblika), no srednja apsida je u 13. ili 14. stoljeću porušena i zamijenjena većom uglata oblika. Na zapadnom pročelju visok je zvonik, koji je najstariji očuvani zvonik u srednjovjekovnom graditeljstvu Hrvatske, a u predvorju crkvenoga broda nalazi se dvokatni „westwerk“ čiji je kat otvoren prema svetištu (oltaru) kako bi se odatle moglo pratiti bogoslužje. Ovaj element preuzet je iz karolinške arhitekture i istovremeno upućuje kako je crkva građena kao privatna crkva plemića što potvrđuje i latinski natpis uklesan na gredama oltarne ograde, koji se danas čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, na kojem piše:
AD ONOREM DOM(ini) N(ostri) IHU(iesu) XPI(christi) EGO GASTICA HUPPANUS D(onavi)… I ET ANIME MEE ET MATRIS MEE NOMINE NEMIRA ET FILIIS MEIS NOMINE
(U čast Gospodina našega Isusa Krista, ja župan Gostiha darovao sam ovu crkvu za spas i moje duše i u ime majke moje Nemire i u ime sinova mojih)
Oko crkve je starohrvatsko groblje s grobovima prekrivenim monolitnim kamenim pločama (stećcima), koji su korišteni i za gradnju poznatog Pločastog mosta, jedinstvenog primjera premošćivanja rijeke što se nalazi malo niže nizvodno na Cetini. Računa se kako su na groblju pokojnici pokapani od prijelaza 10. u 11. stoljeće do kasnog srednjeg vijeka. Istražena su 1162 groba od kojih su u njih 198 pronađeni nalazi. Radi se većinom o nakitu, a svakako najpoznatiji nalazi su srebrni pozlaćeni gotički pojas i srebrna kadionica datirana oko sredine 8. stoljeća za koju se pretpostavlja da su je početkom 9. stoljeća ovamo donijeli franački misionari.
Zanimljivost crkve sv. Spasa je da ju svojom smatraju i Hrvati i Srbi. Pri tome svaka strana nastoji argumentirati vlastito „pravo“ na nju, te se u literaturi nailazi na različite podatke o njoj. Tako srpska strana tvrdi kako ju je 1391. podigao Stefan Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban, koji se 1377. proglasio kraljem Srba, Bosne, Primorja i Humske zemlje, te da je nakon prodora Turaka 1492. hram teško oštećen a pravoslavno stanovništvo stradalo, kao i to da je Mletačka republika 1696. crkvu dala na uporabu katoličkom svećenstvu. Kao dokaz da se radi o pravoslavnoj crkvi spominju da je oltar sukladno pravoslavnom običaju okrenut ka istoku i da se oko nje nalaze grobovi pravoslavnih cetinskih Srba, također okrenutih prema istoku. Tvrdnje potkrepljuju Ljetopisom episkopa dalmatinskog Simeona Končarevića (1690. – 1769.), u kojem se navodi da je Tvrtko, kralj Srba i Bosne, nakon Kosovske bitke izdao u Sutjesci 1389. godine kraljevsku Gramatu (povelju) kojom potvrđuje gradnju hrama Svetog Spasa na Cetini, kao i na pisanju episkopa dalmatinskog dr. Nikodima Milaša koji u svom djelu Pravoslavna Dalmacija iz 1901. piše da je kralj Stefan Tvrtko u zahvalu Bogu za slavnu pobjedu nad Turcima (na Kosovu polju) podigao novi hram Hrista Spasitelja na rijeci Cetini.
Hrvatska strana, pak, tvrdi da je crkva puno starija i na temelju istraživanja koje je proveo Stjepan Gunjača datiraju je u drugu polovinu 9. stoljeća s čime se slažu i drugi istraživači (prof.dr. Tomislav Marasović, akademik Ivo Petricioli). Njihovu tvrdnju podupiru i grobni nalazi iz starohrvatskih grobova dok su srpski grobovi, kojih ima u znatnom broju, datirani kao znatno mlađi. No, trikonhalni oblik crkve, produženi trolist, uobičajeni je tlocrtni oblik kasnoantičke i srednjovjekovne arhitekture koji se javlja u starokršćanskom razdoblju, ali i u visokom i kasnom srednjem vijeku pa ovaj argument koriste i jedni i drugi. Međutim, usporedba s crkvom u Lopuškoj glavici u Biskupiji, koja je sagrađena polovicom 9. stoljeća, pokazuje kako obje imaju prezbiterije oblikovane kao polovine šesterokonhnog prostora (šesterolista) što podupire hrvatsku argumentaciju.
No, što je najbitnije, ova crkva vjerski je i moralni oslonac i Srbima i Hrvatima ovog kraja čime u najboljem smislu ispunjava iskonsku kršćansku namjenu. U memoriji naroda sačuvana su sjećanja kako katolika na procesije i hodočašćenja crkvi vjernika iz Kijeva i Vrlike na Spasovo, tako i ona pravoslavnih o tome da je unatoč tome što je porušena crkva služila za obavljanje obreda.
Vrijeme leti i mi ostavljamo staro zdanje. Sunce što danas nesmiljeno prži davno je prešlo svoj zenit i mi nastavljamo ovo putovanje najkraćim putem prema Vrlici, bez skretanja za koja postoji mnogo dobrih razloga,.
Vrlika!
Vrlička nošnja, gluvo kolo, Česma… Slike mi naviru dok se vozimo. Onih nekoliko kilometara prolazi u trenu i ubrzo se na vrletnoj stijeni ukazuje dobro poznat obris: tvrđava Prozor, koju narod zove Gradina.
Nekoć je na prostoru današnjeg sela Cetina bilo naselje koje je, vjerojatno zbog blizine izvora rijeke Cetine, nosilo ime Vrh Rika (Verchreca, Vercherica). Tijekom 15. stoljeća, nakon sve učestalijih prodora Turaka preko Uništa, stanovništvo napušta naselje i seli se u zaštitu obližnje utvrde Prozor, prenijevši i staro ime naselja sa sobom koje je ostalo sačuvano u imenu Vrlika. Prozor je, zajedno s utvrdama Potravnik i Glavaš, sagrađen krajem 14. ili početkom 15. stoljeća kao dio malog obrambenog lanca. Prvi put se spominje 1406. godine u darovnici Ladislava Napuljskog bosanskom vojvodi i hercegu Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću. Oko 1520. Turci osvajaju utvrdu i naselje i tu smještaju sjedište nahije u sklopu kliškog sandžakata. Mletački providur Giacomo Foscari 1572. piše o Vrlici kao maloj tvrđavi na turskom teritoriju. U turskim i mletačkim dokumentima iz 17. stoljeća govori se o tvrđavi i naselju s džamijom i dućanima ispod nje u kojem se održavaju pazari, a Vrliku u svojem putopisu „Sejahatnama“ spominje i poznati turski putopisac Evlija Čelebija. Utvrdu 1688. osvajaju Mlečani, da bi tijekom turskog napada na Cetinsku krajinu 1715., poznatog kao Mali rat, bila razorena. Nakon toga utvrda Prozor je napuštena.
Prozor je najsačuvanija srednjovjekovna utvrda u unutrašnjosti Dalmacije. Utvrda ima nepravilan, pravokutni tlocrt. Sastoji se od utvrđenog središnjeg stambenog dijela, donžona, u koji se ulazilo preko zidane rampe i pokretnog drvenog mosta. Na zapadnoj strani je stambeni dio, “providurov stan”, a uz istočni bedem bile su prostorije za smještaj vojnika. Ulaz u tvrđavu uz koji je sagrađen poseban zaobljeni zid je na zapadnoj strani, a s istočne strane manja je kružna kula, dok se na južnoj strani koja se nalazi na samoj litici, nalazi niski bedem.
Zaustavljamo se kod pravoslavne crkve sv. oca Nikolaja. Crkva je prema nekim navodima sagrađena 1618., a spominje se u napisima iz 1701. godine. Krasi je visoki, četverokatni zvonik što se vidi iz daleka, koji je dograđen 1801. godin, a oko nje je prostrano dvorište – šamatorij. Unutrašnjost crkve teško je stradala 1972. u požaru, ali je već dvije godine kasnije obnovljena. Od crkve vodi staza kojom se za tridesetak minuta hoda može doći do tvrđave Prozor.
Dalje nas cesta vodi u centar gradića gdje je smještena katolička crkva Gospe od Ružarija. Na tome mjestu nekoć se nalazila stara crkva koju je 1709. opisao nadbiskup Cupilli, da bi 1753. bila sagrađena druga. No, pošto je ista s vremenom propala na istom tom mjestu se 1876. gradi nova crkva. Za vrijeme Domovinskog rata njen inventar je većim dijelom pokraden ili uništen, da bi poslije rata crkva obnovljena. Pored crkve spomenik je fra Filipu Grabovcu rođenom u Podosoju, autoru čuvenog stiha: Kad kralj hoće da kog shrve / tad Hrvate meće prve; / a dobitak kad se dili, / tad pitaju: “gdi ste bili?”, koji je zbog svog domoljublja bio zatočen u zloglasnoj venecijanskoj tamnici “Sotto i piombi” i osuđen na kaznu zatvora u kojem je 1749. i umro.
Inače, blagdan Gospe Ružarice, zaštitnice vrličkog kraja, slavi se prve nedjelje u listopadu.
Od crkve Gospe od Ružarija se spuštamo do vrličke Česme. To je u stvari izvor u šumi na rubu grada koji je uređen 1875. zbog posjete cara Franje Josipa ovom kraju. Uz izvor je sagrađen okrugli plato i kameni zid u kojem se nalazi šest kamenih izljeva, a do njih s tri strane vode stepenice. Česma je ubrzo postala važno mjesto u društvenom životu stanovnika Vrlike, a bila je inspiracija Milanu Begoviću za njegov libreto za „Eru s onoga svijeta“, koji se svake godine izvodi na ovom mjestu, mada ove godine zbog epidemije koronavirusa to nije bilo moguće. Kad smo već kod Franje Josipa, on ne samo da je posjetio ovaj kraj već je i prespavao u Podosoju u Vukovića kućama. Kažu da je car bio jako zadovoljan svojim boravkom ovdje pa su to mjesto nazvali Šenbrun. Od izvorne četiri kuće sagrađene oko dvorišta danas postoje tri, dok je četvrta srušena i na tom mjestu je napravljena nova kuća.
Nakon Česme i okrepe u obližnjem restoranu bio sam u dvojbi: nastaviti put dalje prema Sinju cestom uz Perućko jezero ili krenuti za Drniš putem preko Svilaje. Odlučujem se za potonji i krećemo dobrom asfaltiranom cestom što se zavojito penje šumovitim obroncima Svilaje. Poslije nekog vremena uspon postaje blaži, a pejzaž postaje planinski. Svilaja je planina netipična za Dalmaciju. Zelena je, a njena strana okrenuta prema Perući i Vrličkom polju obrasla je gustom šumom. Na planini se nalaze brojni pastirski stanovi, od kojih su neki danas pretvoreni u OPG-ove, pa se uz cestu često vide žice električnih pastira, uređaja koji sprečavaju stoku da izađe na cestu.
Svilaja je nezasluženo malo poznata planina. Ona je u stvari krški greben koji se pruža paralelno s Dinarom, a sastoji se od niza vrhova i vrtača. Najviši vrh zove se Svilaja, poznat i kao Bat, visok je 1509 m i nalazi se iznad Sinja, s njega puca izvanredan pogled na Perućko jezero, Sinjsko i Vrličko polje, Dinaru, a kažu da se može vidjeti i Biokovo kao i Veliki šator u Bosni. Osim Bata na nekih njenih 30-tak kilometara dužine uzdižu se Jančak (1483 m), Vršina (1466 m), Kita (1414 m), Turjača (1340 m), Lisina (1301 m) i Bajina Gradina (1239 m) iznad Vrlike. Ako vas kojim slučajem zanima planinarenje po Svilaji, znam da je otvoren planinarski dom Orlove stine, kojem je najbolji pristup iz Hrvaca i preko Zelova. Za detaljne upute svakako se obratite Hrvatskom planinarskom savezu ili Planinarskom društvu Svilaja iz Sinja, jer na dijelovima Svilaje ima opasnosti od mina.
Svilaja i Veliki kozjak čine jedinstven planinski lanac koje spaja Lemeško sedlo iznad Vrlike. Preko njega vodi cesta kojom i mi vozimo. Zaustavljamo se na prijevoju na 860 m n/v. Ovdje nema drveća, samo planinske rudine i beskrajan mir.
Pod nogama se plavi trnovit cvijet.
