Sjedim na betonskom rubniku Zagrebačke ceste; desetak metara od samog skretanja iz Gubčeve. Kasno je poslijepodne i sunce je zašlo za nizak krov gostionice preko puta. Rana jesen; dan se skratio. Godina je 1984. Morat ću aktivnije pokušati zaustaviti neki prijevoz do Zagreba. Očigledno je da samo sjedenje neće animirati nikog da samoinicijativno stane kao što je to uobičajeno u jutarnjim satima. Ustajem. Bacam prst. Staje crni Citroen CX beogradskih registarskih oznaka. Izgleda da ću danas stići do Zagreba!
Sjedim u komfornom sjedalu francuskog vozila kojim se nemam prilike baš često vozati i slušam tipa koji mi govori da već godinama nije stao stoperu jer da je imao nekih neugodnih iskustava s njima u prošlosti pa da otada redovito drži pištolj u vozačkom pretincu, ali eto danas na tom skretanju ja sam mu se učinio dovoljno bezopasan da prekrši vlastito pravilo o ne stajanju autostopistima. Govori srpskohrvatski bez naglaska, baš onakav kakav govore spikeri u nedjeljnom dnevniku kad Beograd zapadne red za uređivanje državnih vijesti. Do Žažine, čije ime izgovara kratko naglašavajući ‘a’ u prvom, za razliku od nas Pokupljanaca koji običavamo prekomjerno otegnuti ono ‘i’ u drugom slogu, saznajem da je iz centra Beograda, stotinjak metara od Knez Mihajlove, iza Srpske akademije nauka i umetnosti, a da je vojsku služio u Žažini nakon vezističke obuke u Zagrebu; da mu je ovaj kraj ostao u lijepom sjećanju. Veli da voli Zagreb, da ga za njega vežu lijepe uspomene, ali i inače da je Zagreb jedan lijepo strukturirani i valjano održavani grad koji odiše Europom.
Pričamo o Beogradu. O njegovoj infrastrukturi; o kanalizaciji. Veli: kako koji od provincijskih seljačina s crvenom knjižicom počne drmati Beogradom odmah na jednom od pitomih prigradskih brda s vodom i strujom podigne par visokih solitera za najbližu rodbinu i sumještane mu iz provincije. Poslije se sjete da bi trebao i neki prijevoz do Centra pa naprave cestu i uvedu par autobusnih linija. Kanalizaciju nikad. Samo niz padinu spuste i zakopaju malo širu cijev prema Savi ili Dunavu i zaborave na nju. Oni sa Starog Grada sve puštaju kroz neki tunel što je napravljen još za turskih vremena i za koji nitko ne zna točno gdje završava. Valjda negdje u Dunavu! Najgore je ipak dolje iza Slavije; nema pada pa su septičke jame jedino rješenje.
Pristojno odslušam kako srbijanski akademici i srbijanska aristokracija svoju kakicu po skrivečki izvoze preko Đerdapske klisure u Crno more, pa da skrenem razgovor u neke manje mutne vode počnem hvaliti Beograd kao metropolu koja, eto, živi na Savi od koje je Zagreb nakon poplave 1964. pobjegao. A tu je i Dunav. Velika plovna europska rijeka. Prometnica i poveznica. Skoro dva milijuna stanovnika u aglomeraciji. Nije šala. Naposljetku primjećujem:
—A sad imate i davitelja! Beogradskog davitelja.— Ljetos je u Puli film Davitelj protiv davitelja dobio dvije zlatne, istina manje bitne Arene: za ton i scenografiju.
—Šijan je opet napravio dobar posao, a i glazba za film mu je prava.— primjećuje
—Bejbi, bejbi. Ja bi da te davim.— dodajem. Moj šofer također voli Idole.
—Srđana, poznajem i osobno, iz osnovne.— Brzo se složismo da je uz sve probleme odvodnje Beograd ipak jedna metropola.
Ako je vjerovati mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije metropola odnosno grad matica prema grčkom korijenu je ili 1) antički grad koji ima svoje kolonije kao što ih imaše Atena i Korint ili 2) država u odnosu na svoje kolonije. Treće značenje izraza metropola govori da je to glavni grad zemlje u kojem su koncentrirani ne samo politička vlast i državna uprava već i gospodarska moć. Metropola obično nije toliko važna kao središte industrije koliko kao središte bankarstva, trgovine i prometa. Ona najčešće ima veliko značenje i u znanstvenom, kulturnom i umjetničkom životu.
Razvidno je da neki grad mora ispuniti mnoštvo preduvjeta, e da bi se mogao nazivati metropolom. Neke od njih nije jednostavno ispuniti sve i ako to mjesto nosi titulu glavnog grada. Uzmimo za primjer spominjani Beograd. Usprkos brojnom stanovništvu i stoljetnoj tradiciji glavnog grada svih Srbijanaca, metropolom je postao tek 1984. godine, nepunih 6 godina prije raspada države čiji je glavni grad tada bio već 66 godina. No bez kralja svih zločina, bez Davitelja, mogao je biti tek glavni grad Jugoslavenima i onima koji se tako osjećahu, nipošto metropola. Te, danas daleke, 1984. zahvaljujući jednom skoro običnom cvjećaru: Peri Mitiću sve se promijenilo.
Beograd ima mnoge elemente koji jedan grad čine metropolom, no sve bi to bilo uzalud da se nije pojavio “kralj zločinaca” – davitelj. Naime, tek kad neki grad ima davitelja, on zaslužuje naziv metropole. Beogradski je davitelj 48-godišnji prodavač karanfila Pera Mitić, na prvi pogled dobričina od 190 centimetara i 120 kila, koji živi s majkom, ljubiteljicom opernih arija koja ga tretira kao dijete. U telepatskoj vezi s Perom je mladi roker i sin uglednog psihijatra Spiridon Kopicl, koji mrzi lijepe žene otkad mu je majka umrla, a otac se oženio atraktivnom medicinskom sestrom Natalijom. Spiridon napiše pjesmu Beogradski davitelj koja u izvedbi njegova sastava postaje hit i omiljena Perina pjesma. Perin problem su djevojke koje s prijezirom odbijaju njegove karanfile; tada se u Peri pali neki podsvjesni okidač i on postaje serijski ubojica, nesvjestan svojih zločina.
Zagreb, s druge strane, nije imao takve probleme. Uvjet postojanja Davitelja ispunio je skoro dvije godine prije Beograda. Bilo je to zaslugom Antuna Stankovića, zlostavljanog dječaka kojeg je nevoljna mladost u 33.-oj godini života učinila ubojicom-daviteljem.
Antun Stanković strah je zagrebačkim ulicama sijao krajem 1982. i početkom 1983. godine. Problematično djetinjstvo i obiteljsko nasilje potencirali su njegovu delinkvenciju. Na Badnjak 1982. godine pozvonio je na vrata zagrebačkoj liječnici Ljudmili Brolich (64) u Tuškanovoj ulici 3 i predstavio se kao djelatnik Elektre. Žrtvu je potom ugušio i iz stana joj odnio zlatninu, novac i druge vrijedne predmete. Dok je policija tapkala u mraku za okrutnim ubojicom, Stanković je počinio još jedan zločin. Nakon što ga je u stan pustila vlastita teta Magdalena Sirc (56), udario ju je sjekirom. Kada je pala na pod, zadavio ju je rukama te, kao i u prvom slučaju, iz stana pokupio vrijedne predmete. Bilo je to 21. veljače 1983. godine, svega nekoliko dana prije nego što će ga djelatnici tadašnjeg Sekretarijata za unutrašnje poslove u Zagrebu privesti licu pravde. (VL)
I tako. Pored svih drugih važnih preduvjeta vezanih uz kulturno-umjetnička ostvarenja i znanstvena postignuća Zagreb je imao i svog Davitelja. Još mu je samo jedna stvar stajala na putu da postane metropola. Morao je postati glavnim gradom. Glavnim gradom jedne Države. U vrijeme rodoljubno-informatičkog šlagera „Računajte na nas“ i posvudašnjeg zaklinjanja drugu Titu mišlju, riječju i djelom činilo se da je to gotovo potpuno neizvodivo.
A onda su se, krajem osamdesetih sva ona sranja iz Knez Mihajlove 35 umjesto prema Crnom moru okrenula i počela teći uz Savu. Kao da je netko odjednom ispumpao sve septičke jame dolje iza Slavije i pokrenuo sva ta govna da poteku uzvodno. Počeo se događati narod koji je sve više i više pišao u Savu, a zna se da je i pišanje sranje kad se piša uz vjetar. Nije bilo druge, to se moralo zaustaviti. Hrvatski narod i njegov Prvi predsjednik, zadarski doktor povijesti i Titov general, odlučiše od Zagreba napraviti metropolu; glavni grad Države Hrvatske. Te 1990. Zagreb je i formalno postao metropola. Posve obična metropola s nekoliko četirimetarskih brončanih jahača po nevelikim trgovima. Sasvim prosječna europska metropola poput Helsinkija, Rige ili Berna. Istina s relativno dobrim izgledima da jednog dana preraste u pravu Metropolu poput Rima, Tokija, Hongkonga, New Yorka, Pariza ili Londona koju će posjećivati ljudi sa svih kontinenata i svih boja kože.
No za to, svi su bili svjesni, pa i Prvi hrvatski predsjednik, trebat će vremena. Potrebno je ne samo ulice napuniti ljudima koji govore čudne jezike i imati kraljeve kriminala, te velike brojeve nasilnom smrću umorenih na tisuću stanovnika. Trebat će vremena da sazrije ono što kolokvijalno zovemo mafijom. Organiziranom kriminalu trebat će stanovito vrijeme da dosegne bar polovicu prihoda koje ubire regularna država, da se ustroji reket i sivo-crni poslovi sa žutim i bijelim. I ne da se samo ustroje već da se zločini usustave i počnu potpuno spontano odvijati nevidljivi svakom policijskom ili pravosudnom djelatniku koji nije i sam suučesnik te spregnute zločinačko-korupcijske hobotnice koja prožimlje baš sve, pa i one najsitnije pore društva.
Ispočetka je krenulo traljavo. U oružanim obračunima prvotne akumulacije kapitala pucala su stakla na izlozima, letjele su zolje i stradavali slučajni prolaznici. Krv se, ne samo pod krinkom mraka već i usred podneva cjedila pločnicima. Gradskim grobljima sve su češće šetali Ljudi u crnom: Dečki i cure s Knežije, Trešnjevački mališani, Klinci s Ribnjaka, ZET-ovci i šefovi Holdinga. Ipak sve to bijaše nekako šlampavo i nevjerodostojno. Zagreb je usprkos golemom trudu njegova Gradonačelnika tavorio na dnu liste sićušnih i nebitnih metropola poput Tallinna i Vilniusa.
Ipak, par dana prije tridesetogodišnjice državnosti proniješe se glasi da bi metropola mogla napokon postati Metropolom. Uskočko uhićenje bivše gradonačelnice najkraljevskijeg hrvatskog grada, ili ako baš hoćete najhrvatskijeg kraljevskog grada, bivše saborske zastupnice i državne tajnice u Ministarstvu uprave, vrsne ekonomistice obrazovane na najuglednijim privatnim učilištima Lijepe Naše i stručnjakinje za sukob interesa odjeknulo je kao grom iz vedra neba. Ljudi moji, je li to moguće! Hrvatska će nakon prve Premijerke i prve Predsjednice dobiti i svoju prvu Kumu: šeficu organiziranog kriminala. Ženu, majku, kraljicu! Pa tko je to mogao i slutiti da lijepo odjevena žena ugodne vanjštine drži sve konce u Stranci i Državi. Ne kao kod naših susjeda Talijana neki musavi neugledni Capo di tutti capi. Mi imamo našu elegantnu capo femminile di tutti capi; trebalo je za to tek nepunih trideset godina što u životu jednog grada, jedne metropole i nije tako puno. To je kao trica uz zvuk sirene, kao gol u sudačkoj nadoknadi kao najljepši dar Zagrebu za njegovu metropolitansku tridesetogodišnjicu. Jer kad su bodovi za plasman na listu svjetskih Metropola u pitanju ženski Kum, tj. Kuma se broji dvostruko. Zagreb će napokon postati metropola s velikim ‘M’: Vele Metropola. Nešto kao Barcelona, Chelsea ili Manchester United u nogometu. Prvi od najprvijih. I još prviji!
A onda prekjučer hladan tuš. Objaviše stotine SMS-ova naše žene-majke-kraljice. Razotkriveno je da se iza ugodne vanjštine i skupe obleke zapravo skriva jedna sasvim obična mala provincijalna prostakuša koja je tek bila revnosna u promičbi interesa svojih prijatelja i bliskih znanaca a da joj za to ovi nerijetko bijahu potpuno nezahvalni. Ponekad je znala dobrohotno ušteliti nekome neki nevažni državni ispit koje ionako svi prolaze i koji je bio još u bivšem sistemu zamišljen kao lagani filter za kadrove Stranke na vlasti. Da, ponekad je još znala srediti da neki EU poticaj bude pravovremeno isplaćen. Znala je svesrdno uprijeti sva svoja lobistička znanja i vještine da progura Merkeličine vjetroelektrane u ove naše „zelene energije“ pregladnjele krajeve. Ali kriminala tu zapravo nikakvog nema, a kamoli organiziranog. Tek možda malo trgovine utjecajem, ali i to je nategnuto jer, bože moj, što je čovjek ako ne uskoči bližnjem. I Biblija veli pomozi si sam pa će ti i Bog pomoći. Sve to će u najgorem slučaju skončati s nekoliko sati dobrotvornog rada, jer većeg krimena osim par neprimjerenih psovki, koje lijepoj ženi ne priliče nikad, pa ni napisane u kratkoj elektroničkoj poruci, tu zapravo i nema; a zbog psovki i slobode govora se u demokratskim društvima ne robija.
Sve u svemu razočarenje. Jedno veliko razočaranje jer će Zagreb i dalje živuckati na dnu ljestvice svjetskih i europskih metropola, zapravo na posljednjem mjestu kako mu je to abecednim redom i dodijeljeno što je, budimo realni, i zaslužio jer pored generala koji se oružano suprotstavio policiji usmrtivši jednog od njih, ona dva što trguju opijatima i ona tri što za svoj račun svaki za sebe cuclaju državni proračun vrjednijih pokušaja usustavljivanja i organizacije kriminala u nas zapravo nikad i nije bilo.
