Za jedan davni jednoznamenkasti rođendan poklonio mi je striček Kamilo nogometnu loptu. Pravu. Kožnu. Slazengericu kakvom se igralo svjetsko prvenstvo u Engleskoj 1966. Sjajnu i glatku pa mi je prve dane bilo sve neugodno napucavati je po dvorištu. Udaranjem o zid bi na njoj ostajale ogrebotine s ružičaste fasade pa bih je odmah poslije igre nježno obrisao kuhinjskom krpom, a kad bi se slučajno smočila nauljenom krpicom bi prošao po šavovima da sačuvam elastičnost konca koji je sapinjao dušicu ljupkog, okruglog stvora. O, kako je samo šuškala kad bi se probijala kroz nepokošenu travu. Nije krivudavo plivala poput onih plastičnih bubamara koje su drugim dečkima glumile prave nogometne lopte. Ne, išla je točno tamo gdje bi ste je šutnuli. Tata i ja bismo se ponekad napucavali na vrata u dvorištu; na ulazna i garažna. Kad bi se Stari zasitio napucavanja zaputio bi se prema mojem golu vičući: Zambata. Zambata. Zambata. I goool. To bi bio znak da je napucavanje Lopte za danas gotovo. Jednom je tako u žaru nogometanja Stari napucao teta Lenkin prozor. Obične, plastične bubamare odbijale bi se od prozorskih stakala poput mušica, ali prava, kožna, nogometna lopta ne. Cik. I prozorsko staklo je napuklo točno po najdužoj dijagonali. Znam da je Stari odmah otišao do susjeda, skinuo krilo i uprtio ga na plavi Rogov bicikl. Kad se za pola sata povrnuo sve je bilo kao prije osim što je obrub friškog smeđeg staklarskog kita podsjećao da ovaj put Zambata nije pogodio vrata nego prozor.
Na utakmice me Stari nije vodio. Možda je mislio da to i nije najbolje mjesto za voditi svog prvijenca, a možda i ništa nije mislio nego je to eto tako jednostavno propustio učiniti. Kakogod. Izrastao sam u osobu potpuno imunu na navijačka ludila i zanos. Ne vuče me da razbijam tramvajska stakla kad mi draži tim izgubi i nemam neku veću potrebu potegnuti palicu kad vidim nekog u navijačkom dresu suparničke momčadi da se zaustavio mokriti na jednoj od benzinskih postaja uz Dalmatinu. Stari je kriv i što me nije naučio paliti topovske udare i baklje. Nogomet sam tako učio tek s televizije od dečki u crnim majicama i bijelim gaćicama. I još ponešto od igrača što su stajali na federima upiknuti u grbavi „travnjak“ stolnog nogometa kupljenog u sisačkoj Nami. O kako je sve to bilo davno. Davno, gotovo zaboravljeno vrijeme.
Duboka je noć. Najdraža čvrsto spava u ruci držeći daljinski od novog pretvarača antenskog signala u sliku visoke rezolucije DVB-T2 (Digital Video Broadcasting – Terrestrial version 2) tehnologije. Evo već drugi tjedan uživamo u kanalima koji su nam na tri mjeseca poklonjeni. Najdraža je dosegla savršenstvo prateći pet filmova istovremeno, a onda je izmorena ipak usnula. Televizor se utrnuo u odsustvu njene akcije. U izuzimanju daljinskog upravljača iz ruke voljene telka se iznova pali. Čega tu sve nema? Pet sportskih programa. Na svima nogomet! Na Klasik kanalu Velo Misto. Duje, Tonči i Pegula igraju za Hajduka na Starom placu. Slika je očajna. Daleko od HD. Daleko od bilo koje danas gledljive rezolucije. Serija o nogometnom klubu opjevanom operom u kvaliteti VHS piratizirane trake asocira na trenutno stanje na Poljudu. Odustajem. Kasno je za nogomet. Gasim TV a na onoj maloj spravici crvena LED lampica i zelene brojke: 02:00.
I tako; opremismo si život s još jednim mjeračem nepostojanosti. Satom sinkroniziranim s odašiljačem koji istu prolaznost pokazuje svima u D4 regiji, zapravo svima u Hrvatskoj, a i šire. Kutijicom koja svijetli u mraku pa noću, kad čovjek zbog potrebe ustaje, ne mora brinuti da će se izgubiti pri povratku: od zahoda do kreveta. Štoviše, može pri tom lijepo, uz malo elementarne matematike provjeriti razinu šećera, dioptriju, stanje prostate i još ponekog unutarnjeg organa. Sve satom! Stari čovjek je kao stari auto. Stalno mora biti na oprezu. Čitati senzore. Dosta je samo mala nepažnja da sve ode k vragu: da iskapa rashladna tekućina, da prokuha kiler, da se mašina pregrije, da zaribaju karike. Da stane. Jer lukava starost prikrade se polako. Rani simptomi se najbolje prepoznaju po ovisnosti o televizijskom programu. Sve počinje naoko nevažnom nervozom jer ne možete pronaći daljinski na vrijeme da upalite Vijesti. Poslije proces ide u fazama. U prvoj gunđate što morate gledati reprize, u drugoj se žalite što plaćate pretplatu, u trećoj očajavate jer na TV-u nema Ništa. I dok očajavate što na televiziji nema ništa uvjereni u nepogrešivost vlastite tvrdnje ne primjećujete da ste stigli do kraja. Još koja nostalgična godinica dementnog buljenja u pokretne slike i to je to. Nema više! Kraj programa.
U nadi da se taj kraj može odgoditi izbjegavam Vijesti, klonim se kontakt programa. Zaobilazim filmove i serije snimljene u ovom tisućljeću. Volim pogledati crno bijele drame na Trećem; osvježavaju slike memorirane prošlosti. Bude vremena kada su se drugačije slagali prioriteti. Evociraju vremena kad se spavalo danju a živjelo noću. Dozivlju vremena kad se danima nije ustajalo iz kreveta; zbog lošeg vina ili dobre knjige. Zbog žena. Svejedno. Vremena kad se živjelo prema instinktu. Bez sata. Bez televizora.
***
Ljetno je doba. Vani je mrak. Gusti, neprozirni, crni mrak. Vrijeme bi bilo idealno za spavanje da nema oštrih grčeva iz praznog želuca. Glad. Izlazim na ulicu. Tražim otvorenu ćevapdžinicu, piceriju ili gostionicu. Od Okretišta do Iličkog placa sve je zatvoreno. Na Končarovoj, znam, negdje radi picerija čitavu noć, ali nisam siguran gdje, a noću lutati Trešnjevkom prilično je nerazborito. Sklupčat ću se gladan u krevetu i pokušati dočekati zoru. Ah, kad će to jutro? Bez sata je teško odrediti vrijeme u svijetloj metropoli. Svjetla velegrada učine da nestane sav nebeski svod, sve zvijezde i udaljene galaksije, da utrne Mliječna staza. Tada još nije bilo toliko udomljenih pasa pa da, kao danas, odmah znadem koje je doba noći jer vlasnici dozivaju Rikija, Lolu, Reksa ili Vivijen.
Na par koraka od doma možda posljednja slamka spasa! Vjerojatni vlasnik zaključava vrata lokala u Ilici 132. Nervozno i naprasito, kako i priliči mladoj i gladnoj osobi, ulazim u razgovor:
– Ni kod vas sigurno nema ništa za jelo!? –
– Ne, mi ne držimo hranu. – smireno odgovara proćelav čovjek kratko podšišane kose. – Ali uvijek mogu napraviti tost.–
Zbunjen neočekivanom ljubaznošću šutim. Blago zapovjednim tonom čovjek u svjetlo plavoj košulji kratkih rukava nadodaje:
– Idemo unutra, niti ja nisam cijeli dan ništa jeo pa ću nam složiti sendvič sa sirom.–
Ulazimo u Saharu, prostor u kojem nikad do tada nisam bio. Slabo svjetlo iznad šanka osvjetljava velike crno-bijele slike nogometaša. Na jednima oni stoje ili čuče i gledaju u kameru. Na drugima ima i akcije. Uvećani trenuci uhvaćeni crno bijelom kamerom fotografa Sportskih novosti. Na nekoliko slika dominira velika Telstar lopta, popularna bubamara s kojom se igralo svjetsko prvenstvo u Meksiku, a sve u cilju da bi nogomet bio gledljiv na tada rasprostranjenim crno-bijelim televizorima. Žvačem topli sir što se rasteže između dvije tanke kvadratične kriške Klarinog slatkog kruha iz vrećice. Odnekud se stvorila i Nara. Mjehurićasto piće s okusom naranče svojom slatkoćom upotpunjava osjećaj sitosti. Pokušavam razabrati trofeje na slikama i utvrditi vrijeme prema generaciji nogometne lopte koju obično drži onaj što čuči u sredini donjeg reda. Prisjećam se svoje Slazengerice koja je skončala na rukometnom igralištu jedne ljetne večeri dok smo igrali nogomet na biciklima. Nogomet na biciklima je zahtjevan sport za kožnu loptu i vilice bicikala. Ja sam svoju Slazengericu znao zakrpati, čak ušiti i novi komad kože, ali te večeri lanac od bicikla prerezao je dušicu kožnata stvora. Zauvijek.
Zahvaljujem se i pitam za cijenu. Ništa. On meni zahvaljuje što sam ga podsjetio da treba nešto pojesti. Pa susjedi smo. Izlazim van; na Ilicu. Noć je prokleto lijepa. Mirna. Život je puno ljepši punog stomaka. Doma čekaju Zastave. Zastave XX. Stoljeća. Posljednja četvrta knjiga u crvenom platnenom uvezu.
***
Poslije sam u Sahari znao popiti kavu sa Šteficom iz Borova dok smo čekali da nam se djeca vrate iz škole. Slaven je uvijek bio ljubazan i diskretan sa susjedima. Obično bi se sretali u drvoredu platana na Kolodvorskoj. (Zagrebačka ulica Republike Austrije prvotno se zvala Kolodvorska, pa Ulica 26, zatim Ljubljanska, potom Pavičićeva, a onda Braće Oreški što je čini najviše puta preimenovanom ulicom u Metropoli.) Ponekad ujutro kad bih ja išao na posao a on u Saharu, ali češće kasno navečer kad bi se vraćali s posla. Posljednji put sam Slavena Zambatu sreo ispred Ministarstva. Bilo je to jutro poslije važnog Dinamovog rođendana. Prilike su u klubu bile napete, ali je on održao lijep i kapetanski primjeren govor koji je nadilazio trenutne kontroverzije; čak ga je i televizija prenijela u cijelosti. Čestitao sam mu. Bijaše mu drago. To je bilo prvi i posljednji put da smo razgovarali o nečemu vezanom za nogomet. Pozdravismo se s doviđenja. Kapetan je mahnuo i otišao niz drvored platana karakterističnim, širokom korakom. Onako kako hodaju sportaši istrošenih koljena.
P.S.
Sinoć gledam niz osvjetljeni drvored; dolje prema Kolodvoru. Odavno je prošla ponoć. Utihnuo je pseći lavež. Nema šetača. Kao da je policijski sat, a nije. Dolje u sjeni Kolodvora čuje se kako lopta šuška u travi. Kao da je netko u mraku; a možda i nije. Ipak je! Duje i Kamilo protiv Starog i Kapetana na male. Stari mi nešto dovikuje. Ne čujem ali znam. Zambata. Zambata. Zambata. I goool. 2:0.
