Autor:Miroslav Šantek
GOLUBOVAC DIVUŠKI. Malo je to selo kroz koje se provezete u par minuta. Jedno od onih u kojima se nema potrebe zastati. Nema ovdje ni kafića, ni benzinske pumpe, nema ni dućana. Sve je to negdje daleko.Nalazi se na cesti koja teče usporedo s rijekom Unom između Hrvatske Kostajnice i Dvora. S druge strane rijeke je Bosna, a s ove najsiromašniji dio Banije i Europske unije. Na prvi pogled prekrasan komad zemlje Hrvatske koji je od rata potpuno zaboravljen i nepoznat. Ovdje se ne živi dobro.Ovdje se većinom preživljava od mirovina, plodova iz vrta, kokošinjaca,štala i socijalne pomoći.Ali kakav je, takav je. Život teče dalje, a ljudi vole svoj kraj koji je zadnjih tridesetak godina pretrpio strahote. Od ratnih razaranja, strašnih zločina, okupacije, a nakon rata siromaštva i izoliranosti. I ove nedavne, još uvijek žive nemani – potresa.
TUŽNA JE PRIČA Ivana Idžakovića.Jedna u nizu sičnih. Samac je. 38 mu je godina. Radi na građevinskim poslovima koji mu donose novac dovoljan za hranu. Živi u kući prepunoj starine,sjećanja i nametljivog osjećaja siromaštva. Staro drveno zdanje u kojem nema novih predmeta desetljećima je njegov skromni dom bez kojeg ne može. Kuća je izdržala sve nedaće ratnog vremena koje je prohujalo kroz nju, ali nije izdržala udar potresa. Zatreslo ju, prodrmalo dobro, pobacalo stvari po podu i raspuknulo zidove. Kroz jednu pukotinu na zidu ulazi danja svjetlost. Nema ni struje već danima. Samo zimski mrak i baterijska lampa se dodiruju u sobama Ivanove kuće. A on nema rezervni položaj. Nema kud otići.
ČIM POČNE PADATI MRAK, s njim dolazi i veliki strah. Ivan se boji. Ne može izbaciti iz glave pomisao da ako udari novi potres sve se može srušiti na njega i ubiti ga. Dokle može izdržati, hoda kroz mrklu i hladnu noć po selu sve dok se ne umori. A onda uđe u kuću, onako odjeven i u cipelama i proba zaspati i dočekati zoru s čijim prvim zrakama sunca izlazi van. Pokazuje nam polomljene zidove, opasne pukotine, uništene predmete, a onda, kad je otvorio vrata jedne sobe, na raspucalom zidu ukazala se plava zastava NK Dinamo. Ivanova svetinja. Član je udruge B.B.B. i ti plavi dečki su odmah nakon potresa potegnuli iz sat i pol vožnje udaljenog Zagreba u Ivanovu staru kuću i donijeli mu pomoć i hranu, a on skromno kaže da nema riječi kako da tim dečkima zahvali na tom činu. Otišli smo s nekom uznemirenošću i tugom iz Ivanove kuće. Napisali smo priču o njemu u kojoj smo ljude dobrotvore animirali i zamolili da ako imaju kakvu kamp kućicu ii stambeni kontejner doniraju Ivanu i drugim obiteljima u nevolji koje smo tog dana obišli.
PROŠLO JE OD TOG DANA neko vrijeme. Ivan je i dalje ostao zarobljen u raspuknutom zdanju i nemoći, a onda mi je moj kolega Daniel Pavlić, neumorni humanitarac iz Hrvatske Kostajnice koji je sa mnom bio u toj kući i koji je u zadnjih par mjeseci obišao nebrojeno puno obitelji u nevolji iz tog kraja i pomogao im na razne načine javio radosne vijesti – uspjeli smo! Zbog nas i naših priča svi ti ljudi su bili stambeno zbrinuti. Sinoć je daleko od Ivanove trošne kućice, u svjetlima velegrada njegov omiljeni Dinamo pobijedio Tottenham i ispisao veliku priču u povijesti ovog plavog kluba. Ulice oko stadiona su grmjele od glasova navijača i blještale u vatri bengalki. Slavlje se rasulo Maksimirom i cijelom Hrvatskom, a meni je kroz glavu prošla pomisao, kako tamo, daleko u mraku i tišini u nekom kontejneru na granici i jedan čovjek slavi pobjedu njegovog voljenog tima. Malo sreće ušlo je i u Ivanov život.
