Autorica: Sanja Beraković
Znate onaj trenutak u životu kad vam se zjenice rašire, srce brže zakuca i ruka sama poleti prema nečemu? Imala sam sreće da sam u životu prepoznala nekolicinu takvih trenutaka i „kliknula“ na informacije koje su mi donijele izuzetno mnogo radosti, kreativnog ushita i osnažile moj impuls prema stvaranju, ponajprije same sebe kao boljeg čovjeka.
Poziv udruge Sofija – udruge za zaštitu i promicanje ljudskih prava, na radionicu „Jača nego što misliš“ u okviru Nacionalne kampanje za osnaživanje žena, udario je u sve žice mojih stremljenja – i humanizam, i kreativnost, i potragu za poslom nakon prestanka statusa roditelj-njegovatelj, koji je ionako prilično nedefiniran radnim pravima te sam se doista osjećala potrebitom ohrabrenja i informacija za uključenje u „vanjski svijet“ i tržišnu utrku.
A život nije samo rad i preživljavanje, nego i strast stvaranja i dijeljenja informacija i dobrih vibracija! S tom sam pokretačkom strašću ispunila upitnik na njihovoj web stranici https://sofija.hr i jedva dočekala početak trodnevne radionice koja je 19. po redu, od 21 planirane radionice, tijekom dvadesetak mjeseci provedbe ove kampanje na području cijele Hrvatske.
Osječka se Radionica održavala u prostorijama hotela Waldinger gdje smo bile iznimno pažene i mažene kavom, keksima, sendvičima i ručkom, pogonskim gorivom malim sivim i inim stanicama kojima smo sudjelovale u interaktivnoj i odlično osmišljenoj, ali svima suviše brzo završenoj, radionici.
Prvi dan – upoznavanje sebe i drugih
Pet Osječanki, žena od ranih dvadesetih do kasnih četrdesetih godina, jutrom 28.6. našle su se na prvom danu Radionice, uzbuđeno iščekujući na koji će im način i koliko slogan kampanje „Jača nego što misliš“ promijeniti život, shvaćanja i prihvaćanje sebe te ih osnažiti u potrazi za poslom, podučiti emocionalnoj, socijalnoj i materijalnoj neovisnosti.
Hana Matejašić, stručna suradnica Udruge, magistra psihologije, tjelesno orijentirana integrativna terapeutkinja i amaterska glumica, kroz nekoliko jednostavnih tehnika provela nas je kroz međusobno upoznavanje i tajne javnog nastupa. Napisavši na papirić koja su naša očekivanja od Radionice, istupili smo pred „publiku“ i predstavili se svojim očekivanjima. Iznenadilo me koliko ohrabrenja treba da bismo javno nastupili, a i kada ga nemamo od nekog poznatog u publici, može nam ga donekle pružiti i „podloga“ na kojoj stojimo u određenom stavu ili lagano razgibavanje i opuštanje mišića. Prema unaprijed dogovorenim i ispisanim pravilima, koja su bila jedan od prvih „postera“ na zidu naše „učionice“, zamjećivale smo i komentirale međusobne pokušaje i uspjehe. Tako smo i započele drugi „poster“, osvješćivanje sebe i svoje snage koja leži u vrijednostima, vrlinama, korisnim znanjima, kako bismo definirale što možemo ponuditi tržištu rada, ali i pogledale sebe u sasvim novom svjetlu – zahvalne na darovima koje imamo, što je doista važno za nekoga tko se „diže iz pepela“ dugotrajne nezaposlenosti, zlostavljanja, ili socijalne otuđenosti iz raznih razloga – a to su ciljane skupine žena kojima je radionica namijenjena.
Sljedeći „poster“ mi se najviše svidio jer je bio vrlo maštovit i neobičan – iz gomile šarenih časopisa birale smo one ilustracije koje simbolički ili doslovno dočaravaju naš svjetonazor, osjećaj o sebi, stremljenja i čežnje. Podsjetio me na vrijeme „prije mobitela“ kad sam s vlastitom djecom izrađivala „smiješne časopise“ u kojima bi oni raznim tiskovinama docrtavali brkove, naočale, kosu likovima na fotografijama, ali i izrezivali i lijepili pojedine dijelove fotografija stvarajući neke svoje kolaže.
Nova stepenica osobnog razvoja dočekala nas je nespremne jer smo o izrađenom plakatu trebale govoriti pred svima i to u ja formi: “ Ja sam kreativna, ja sam društvena i topla osoba, ja sam suosjećajna i brižna…“. Ono što su nas generacijama učili, da je „skromnost“ vrlina, a mi je prihvaćali kao način samokažnjavanja i podcjenjivanja sebe, odricanje od svojih pravih vrlina i sposobnosti, što je generacijama stvaralo plodno tlo za zlostavljače i zlostavljanje svih vrsta – emocionalno, socijalno, tjelesno – sada smo prevladale tom „ja formom“ afirmativnog govora o sebi! Nevjerojatan doživljaj! Učili smo primjećivati vrline i vještine drugoga, i već ovdje smo dobile dovoljno materijala za pisanje afirmativnih poruka o svakoj sudionici koje smo ubacivale u „poštanski sandučić“ – koverte s našim imenima koje smo otvorile na kraju Radionice. Možda po prvi put otvoreno smo se predstavljale nekome onim što znamo i možemo, što možda ni neki od naših prijatelja i poznanika ne znaju o nama, a sada je kod „nove publike“ izazvalo efekt „vau, vidi što ona zna!“.
Drugi dan – komunikacija i osobne granice
Produbljujući temu prvoga dana, upoznavanje i predstavljanje sebe, drugi smo dan rješavale psihologijske testove određivanja osobnosti prema nizu tvrdnji na koje smo odgovarali u kojoj mjeri nas najviše opisuju ili su suprotne onome što jesmo. Analizom dobivenih podataka dobile smo uvid u vrline i nedostatke najčešćih tipova osobnosti te koji bi bio njihov najbolji doprinos timu/tvrtki u kojemu rade ili izazovi rada s njima, bilo kao pretpostavljenima ili suradnicima.
Takav način razumijevanja ljudskih osobnosti pomogao bi nam i u svakodnevnoj komunikaciji s ukućanima, a kamoli s prijateljima, poslovnim suradnicima ili onima koje, nažalost, imaju neki kontakt sa zlostavljačima. Asertivna komunikacija također je pojam koji mi je značajno promijenio viđenje vlastitog komuniciranja o problemima s kojima se susrećem u životu i sigurno je vještina na kojoj ću poraditi.
Spoznaje o tipu osobnosti kojemu pripadamo, pomogle su nam da nadopunimo jučer započet poster o sebi – tako da smo sada osvjestile neke nedostatke, nedosljednosti ili izazove s kojima se suočavamo u životu kao preprekama osobnog i poslovnog razvoja.
„Iscrtavanje“ osobne granice oko sebe, uz pomoć niti crvene vune, činilo se neobičnim i smiješnim, ali dok smo stajale u takvom krugu i pokušavale osvijestiti koje osjećaje izaziva u nama ta „zaštićenost“ vlastitog prostora unutar kojega čuvamo svoju intimu i osobnost tijekom svakodnevne komunikacije, dala nam je razmišljati o osobnim granicama koje postavljemo drugima i sebi, o osjećaju sigurnosti i načinu na koji shvaćamo sebe te komuniciramo s drugima..
Sljedeći korak, ponovno u podržavajućem i pozitivnom tonu, bila je „oluja ideja“ koje smo jedna drugoj predlagale iz vlastitih poslovnih i životnih iskustava – što bi svaka od nas mogla pokušati raditi ili gdje potražiti posao.
Kako komunikacija i osobne granice nisu samo u govornoj, pisanoj ili poslovnoj komunikaciji, već i u tjelesnom suočavanju s osobama iz okruženja, pa tako i s mogućim nasilnicima i napadačima, nakon ručka smo taj dan i imale kratak tečaj samoobrane s najvažnijim informacijama koje treba imati na umu u takvim situacijama: kako se postaviti i oprezom te predviđanjem mogućeg napada izbjeći napad, i na koji način najučinkovitije i najbrže onesposobititi napadača te pobjeći i potražiti pomoć.
Dragan Franjković, licencirani i certificirani instruktor i glavni trener u Centru za borilačke sportove, samoobranu i kondicijsku pripremu, upoznao nas je s osnovnim stavovima tijela i ruku te potezima u samoobrani. Upozorio je na najčešće pogreške pri kretanju ulicom, nepažnju i nezainteresiranost za okolinu te često slušalice u ušima koje privlače pažnju napadača i čine nas lakim metama za napad. Nakon pokušaja obrane od napada, malog razgibavanja na Radionici, uvidjele smo koliko nas i sami ti pokušaji, informacije i vježba osnažuju u namjeri da se „izborimo“ za sebe i savršeno se uklapaju u koncept osnaživanja žena u privatnom i poslovnom smislu.
Vjerujem da je svaka od nas, hodajući osječkim ulicama na povratku kući, mnogo pažljivije promatrala svoju okolinu i bila svjesnija mogućih opasnosti, ali i vlastite sposobnosti da se postavi u takvoj situaciji.
Treći dan – uspješnost projekta
Svladavši informacije o spoznavanju vlastitih sposobnosti i vještina, o načinima komunikacije i prezentacije, trećeg smo dana zaokružile svoje poslovne namjere – vježbale smo kako napisati vlastiti životopis i obaviti informativni razgovor s poslodavcem. Čak smo i same dovedene u poziciju mogućeg poslodavca dok smo od nekolicine primjera životopisa isprintanih s interneta odlučivale koje bismo uopće uvrstile u izbor da ih pobliže proučimo jer smo „navodno“, imale nekoliko stotina kandidata za posao.
Srećom pa na internetu postoje stranice i predlošci koji nam mogu pomoći pri izradi životopisa, a s Hanom smo prošle informacije u vlastitim životopisima koje bi i na koji način bile primjerene za uvrštavanje te za koji posao.
Posljednjeg dana Radionice, u razgovoru sa Sanjom Siročić, voditeljicom projekta i koordinatoricom Ljerkom Oppenheim , pobliže smo upoznale i strukturu organizacije Civilnog društa, načine na koje djeluju pri podizanju svijesti, kvalitete života i sigurnosti ljudi kojima se obraćaju i u kakvoj sredini djeluju te ocjenjivale uspješnost projekta u kojemu smo sudjelovale, mjereći doživljeno prema očekivanjima koje smo zapisale prvog dana Radionice.
Zarazni entuzijazam i komunikativnost ove dvije mlade žene koje su se upustile u pomalo idealistički, a nadasve human projekt oplemenjivanja svoje životne sredine kroz razne akcije za pomoć potrebitima, uz njihove osobne priče o zaokretima u izgrađenoj sigurnosti vlastitih akademskih karijera u korist ispunjenosti duše radom za dobrobit zajednice, još jednom je pokazao kako sam dobro odlučila prijavljujući se na ovu Radionicu.
Svi zajedno, od idejnih tvoraca projekta, voditeljice, koordinatorice, stručnih suradnika i voditelja, nesebično dajući svoje znanje i vjeru u boljitak, osnažili su mnoge žene na putu do uspjeha – od Međimurja, do Slavonije i Dalmacije; od zlostavljanih i ponižavanih do dugotrajno nezaposlenih.
Vjerujem da će se mnoge od nas, s novim životopisima u rukama i novootkrivenom hrabrošću u srcima, vrlo skoro uputiti u svjetliju budućnost – jer su nam pokazali kako smo jače nego što mislimo.
Osjetim ushit, podršku, hrabrost i oplemenjenost dok izlazim na ulicu svoga grada, ponosna što ima ljudi koji su Ljudi, koji su hrabri krenuti za svojim kreativnm idejama vodiljama i s kojima je tako divno razgovarati.
(OKVIR PRVI) CITATI
„Nacionalna kampanja SOFIJA provedbom svojih aktivnosti radi na aktivnom osnaživanju i osposobljavanju žena za nošenje s izazovima u društvu u kojem živimo te njihovom osposobljavanju za aktivnije sudjelovanje na tržištu rada.“
Internetska stranica Nacionalne kampanje za osnaživanje žena vješto je i koncizno složena, započinjući temate i predstavljanje prigodnim citatom istaknutih žena koje pronose ideju hrabrosti i osobne snage. Vjerujem da bismo svi mogli dodati poneki citat koji je nas gurnuo u hrabru avanturu otkrivanja i osnaživanja sebe.
*„Netko je na kraju, morao početi. Ono što smo mi rekli, tako misli mnogo drugih. Samo se ne usude to izreći.“
*„Zauzmite se za ono u što vjerujete čak i ako stojite sami.“
/Sophie Magdalena Scholl
*„Hrabrost je poput mišića.
Korištenjem je jačamo.“
/Diane Mariechild
*„Kada svoj život uzmete u svoje ruke – što se događa? Strašna stvar, ne možete nikoga kriviti za ništa.“
/Erica Jong
Razmislite, oblikujte citat za sebe i ispišite ga na početku nekog svog novog životnog poglavlja.
Moj citat bi bio: „Ako se negdje ne osjećaš dobro, onda si na krivom mjestu. Makni se.“
(OKVIR DRUGI) SOFIJA
Žensko ime Sofija dolazi iz grčkog jezika, od riječi „sophos“ koja znači mudrost te označava visoko moralne kvalitete osobe. „Ona koja je mudra“, od antičkih je vremena ime rado dodjeljivano djevojčicama uzdižući ih u mudrosti. Od 2. se stoljeća proširilo i među kršćanima, štovateljima Sofije Milanske.
Sveta Sofija Milanska imala je tri kćeri – Vjeru, Nadu i Ljubav. Prema vjerovanju, sve su Sofijine kćeri mučene i pretučene na smrt zbog svojih kršćanskih uvjerenja za vrijeme vladavine cara Hadrijana. Sofija ih je pokopala i ostala na njihovim grobovima tri dana i tri noći, moleći se, sve dok nije i sama umrla.
Na Istoku postoje veličanstvene crkve podignute u čast Svetoj Sofiji: Aja Sofija u Carigradu, zatim u Solunu i glavnom gradu Bugarske, koji po njoj i nosi ime.
(OKVIR TREĆI) GILJOTINIRANA RUŽA
Sophie Magdalene Scholl bila je pripadnica nenasilnog pokreta otpora nacizmu „Bijela ruža“ i zbog toga je giljotinirana 22.2.1943. u Munchenu. Dvadesetdvogodišnja studentica biologije i teologije vjerovala je da otpor nasilju počinje u nama samima.
Bijele ruže simboliziraju vjeru i nadu u novi početak.
Giljotina je 1792. godina ušla u uporabu kao „humaniji način izvršenja smrtne kazne“, po prijedlogu doktora Guillotina te se u tu svrhu upotrebljavala u Švedskoj do 1910., u Njemačkoj do 1949. te u Francuskoj čak do 1977!
Koliko je tragova strahu, cenzuri, nasilju i brutalnosti usmrćivanja čovjeka i ljudskosti u današnjem suvremenom društvu, iskonskog zla i hrabrosti pobune protiv njega možemo vidjeti na svakom koraku u vijestima crne kronike.
Pobuna počinje u nama samima.
