Pjesnici su čudne ptice. Ne samo da gledaju svijet iz neke svoje perspektive već imaju potrebu to podijeliti s nama. A da bude još bolje, to ne rade kako Bog zapovijeda objavljujući dvista, trista selfija na facebooku, Instagramu ili Tik Toku. Ma jok! Oni vam napišu pjesmu o tome.
I tako, javio nam se naš Ivor koji je na putu do svoje morske destinacije, kako je napisao, „zbog nekih problema u prometu, dobio nažalost inspiraciju za jednu tužnu pjesmu. Nadam se da iako tužna ljudi će shvatiti poruku kako ne treba očajavati zbog manjih problema dok neki imaju puno većih i kako je strpljenje vrlina (iako sam u svojoj nesavršenosti i sam katkad nestrpljiv).“
Mi smo odlučili njegovu pjesmu podijeliti s vama!
Aleksandar Olujić
Ivor Kruljac
Utopljeni jezici
U busu smo putnici
što se voze po autocesti,
kontinentalci što putuju na more
oboružani slušalicama s glazbom
pićem i sendvičima da imamo kaj
za jesti,
opet je ono super doba godine,
jedva čekamo bacit se u more
što nam uvijek opuštenost i
spokoj podigne,
vozač je super svaka
mu čast,
autocesta ima svojih izazova i puno
ih je tu palo kad su umor
ili nesmotrenost gadna prometna napast,
i desilo se neko sranje
po svemu sudeći vrlo gadno,
iako ne znamo detalje pa je znanje
o istom krajnje jadno,
ima li živih, ozlijeđenih i/ili
mrtvih nije znano,
dok se i policija i vatrogasci
i hitna guraju pokraj nas
i drugih vozila kad je prometni
fluid zastao,
a nama putnicima dosta je crnila
i svega što je loše,
samo želimo to more taj luksuz
koji nismo vidjeli od godine
prošle,
u cijelom busu nitko da se
ugrize za jezik,
dok se bijes ispovljava naglas
i svatko ispušta ogorčenja
krik,
„Koliko im treba da se povrati promet
pas im mater jebo!“,
„Da su bar ovi kaj su nesrećom blokirali promet
mrtvi!“
vičemo jer se naš spokoj
ogrebo,
„Se nisu mogli raznijeti da se njihove krntije
ne moraju skupljati s ceste!?“,
„Alo vozač daj proguraj se
mi te plaćamo za vožnju a ne stajanje
poput krijesnice što na mjestu bljesne!“,
postajali smo sve odvratniji i nepodnošljiviji
dok je vozač zadržavao
pribranost,
dok se promet napokon nije rasčistio
a bus poletio dalje kao
bačena kost,
i stigao je do mora,
a mi se gurali kao manijaci
jer se svako prvi okupat mora,
bacili smo se u more tog popodneva
uvjereni da ćemo u njemu ostati
ne dok ne dođe noć
već dok ne svane zora,
dobili smo tu željenu ugodu
kao i svake sezone,
i tek u njoj nam je savjest uzviknula: „O, ne!“,
jer stvarno,
more u našem blagoslovu
ustvari nije ništa spektakularno,
pa kako smo zbog njega za unesrećene
mogli vikati nešto onako kvarno?
U tom trenutku se za jezik
nismo mogli ugristi,
ali sad se delirij povukao
ostavivši gorku spoznaju koja će nas
do kraja života gristi,
uzimajući teško kamenje da ih vežemo
za sebe odtempirali smo to
vrijeme,
nek nas more u vječni zatvor
primi zbog krimena što nam
je breme.
