Autor: Aleksandar Olujić
Tog su 30. travnja 1975. u 7 sati i 53 minute tisuće ljudi gledali kako se gasi posljednji tračak nade s U.S. CH-46 Sea Knight-om koji je poletio s krova američkog veleposlanstva u Saigonu noseći u svojoj utrobi 11 marinaca. Posljednji marinac koji je ušao u ovaj helikopter američke vojske nosio je u smeđoj papirnatoj vrećici smotanu američku zastavu.
Time je završila operacija Frequent Wind, završni čin evakuacije u kojoj su US Air Force i Marine Corps 29. i 30. travnja 1975. godine za 18 sati prebacili 1373 Amerikanaca i 5595 građana drugih država, većinom Južnovijetnamaca, na svoje brodove usidrene 17 milja od obale. Tisuće očajnika što su bile natiskane oko zgrade veleposlanstva nisu bile te sreće, a kakvo je tek moralo biti razočarenje onih koji su se uspjeli probiti u zgradu i kada su nakon bauljanja hodnicima punim suzavca, koji su ranije bacili američki vojnici kako bi spriječili masu da preplavi zgradu i onemogući evakuaciju helikopterima, popevši se do krova shvatili kako je sve gotovo!?
Ovo je samo djelić drame koju su proživljavali svi oni koji su pokušavali napustiti Južni Vijetnam dok su snage Armije Sjevernog Vijetnama nezadrživo napredovale. Tako je Air America, zrakoplovna kompanija koja vam je sigurno poznata iz istoimenog filma, stavila na raspolaganje svojih 24 helikoptera koji su izvršili preko 1000 letova evakuirajući ljude na američke brodove i u Thailand, a 65.000 ljudi bježalo je morskim putem na stotinama manjih plovila, ribarskih brodica i malih čamaca kojima su se pokušavali domoći flote američkih i južnovijetnamskih ratnih brodova. Piloti aviona koji su noću letjeli iznad njih su poslije pričali kako je od svijeća i svjetiljki što su gorjele na plovilima izgledalo kao prelijeću nekakav gusto naseljen grad.
***
Kako se samo povijest ponavlja. Ponovo panika. Helikopteri i avioni opet izvlače neke ljude dok one što su osuđeni ostati preplavljuje očaj. Ljudska, humanitarna, moralna drama.
Samo, ovaj puta grad se zove Kabul, a država kojoj je zla sudbina udijelila biti mjesto tih patnji je Afganistan.
Američki predsjednik Joe Biden govori koliko je Amerikance koštao rat u Afganistanu (cifra je inače veća od 2.000 milijardi $). Priča kako su opremili njihovu vojsku i iz svog džepa plaćali vojnike. Veli da su oni Afganistancima pružili sve, ali im nisu mogli dati želju da se bore protiv Talibana.
WTF?
Jesam li dobro čuo što govori ovaj uglađeni, postariji gospodin?
Optužuje li to on za kukavičluk narod koji od 1978. (da ne idemo dublje u prošlost), odnosno od sovjetske invazije ne zna što znači mir?
No, ono što mi se još manje sviđa je ponašanje bratskih nam država, zajedno s nama udruženih u veliki vojni pakt koji je navodno zalog mira u svijetu i šire, branitelj demokracije i ljudskih prava, čuvar moralnih vrijednosti zapadne civilizacije i štajaznam još čega. Kada je veliki braco junački krenuo povlačiti se s poprišta svi su se (opet) objesili njemu oko vrata samo kako ne bi ostali u „dvorištu veleposlanstva“ zajedno s onima koji se (po mišljenju najmoćnijeg čovjeka na planeti) ne žele boriti za sebe te stoga valjda i nisu vrijedni spašavanja.
Toliko o čojstvu i junaštvu!
Kažu da je najgora kletva: Dabogda imao, pa nemao!
Kažu da je na dnu Pandorine kutije bila nada.
Što kad ti netko da nadu, a onda je uzme?
Tko nosi na duši one jadnike koji su u svom očaju uhvatili se za kotače aviona i sunovratili se u bezdan kad je ovaj uzletio?
Biden?
Ameri?
Kad bi odgovor bio tako jednostavan. Ali, bojim se da se svima nama pravi odgovor na ovo pitanje ne bi svidio!
