Pinokio

Majstor Joso bio je dobar majstor. Kad bi se negdje nešto rasklimalo, kad  bi zaškripalo, kad bi se odlomilo ili tek napuklo svak’ bi se nakon kraćeg zdvajanja prisjetio Joze. Ma sredit će to naš Joža! Nema toga što on ne može popraviti. Zlatne su ruke u našega Joška! Svaka polomljena stvarca, ma koliko izgledala strgana i beživotna u rukama našeg Josefa ponovo bi živnula; zasjala nekim svojim novim sjajem.

U cijeloj našoj ulici nije bilo kuće u kojoj neka stvarčica opravljena i ulaštena, podmazana i ofarbana nije ukućane podsjećala na majstora Josu. Ma što pričam; u ulici? U čitavom gradu! O Josipu se govorilo po čitavoj Carevini, pače priče o majstoru Josefu bile su to čudesnije i nestvarnije što je glas o njegovoj vještini stizao iz odalečenijih krajina.

No usprkos svoj golemoj slavi majstor Joso nije se libio i običnih, manje čudotvornih, poslova kao na primjer babi Milki koja življaše na samom kraju Ulice gdje su se kuće već dodirivale s bagremovim šumarkom što se prostirao s obje strane vijugava puta koji se verao prema samoj Gori opraviti poda na kokošinjcu, e da joj podle lasice ne bi pod kokošima krale jaja od kojih je Milka spravljala najfinije rolade i biskvite zlatnožutoga sjaja kakvih u cijeloj Carevini na daleko ne bijaše. Ili prijanu Lovri opraviti škripave kotače na kolicima s kojima je povazdan prikupljao plastičnu i aluminijsku ambalažu koju bi s večeri zamijenio za pivsku dvolitrenjku u mini-marketu kod gradskog stadiona. Jurio je tako majstor Joso po cijele dane od susjeda na jednom do susjeda na drugom kraju Grada: popravljajući plinske bojlere, mijenjajući pohabane gumice na kapljivim slavinama, vadeći čađu iz zagorjelih dimnjaka i ulijevajući kiselinu u sifone sudopera lakomislenih domaćica koje bi pregorjelo ulje ili soc od kave, kriomice od svojih muževa, izlijevale direktno u slivnike.

Najgore je pak majstoru Josi bilo kad bi se s večeri povrnuo doma. U krevetu, među jastucima obučenim u plavu kariranu posteljinu dočekala bi ga gunđava žena. Da zašto je po cile dane ostavlja samu? Zar ne zna da je ona slaba na nogan? Zar triba opet ljosnut preko skala u kužini? A i ovdi u sobi nije na sigurnon; eto baš tu se neki dan u onin glatkin bičvan saplela o rub tepiha i udrila glavon u najtvrđi rub armeruna? Pa ne može ona sve sama!

Volio je majstor Joso tu sitnu ženicu svilenkasto plave kose od prvoga dana kad ju je tog utorka, prije Čiste srijede ugledao za tezgom na placu; tu među prvim visibabama, jaglacima i cicamacama kako fletno puni platnene vrećice mladim lukom i rotkvicama. Zaljubio se majstor Joso i ne časeći časa isprosio Maricu od samohrane joj majke. Uzeše se prve subote poslije Uskrsa. Već je bila u blagoslovljenom stanju. A onda peti dan nakon svete Lucije kad je mlada pšenica stidljivo počela provirivati iz posuda za cvijeće poredanih kraj kuhinjskih vrata u ganjku nešto se silno u njenoj utrobi uskomeša, u glavi joj se izokrene. Dvije tanke niti prozirno crvene tekućine spustiše joj se niz bedra. Više nije mogla stajati na nogama. Zvali su doktora. On je napravio svoje. Ona je sve do Tri Kralja ostala u krevetu. Nije joj bilo dobro. A kad se na samo bogojavljensko jutro pokušala ustati opet joj se zamantalo i shvatila je da tu nešto ne štima. I da nikada više neće štimati!

Od toga se zla Mare nikada nije oporavila! Jutrom bi se nevoljko budila, s večeri se ljuta spremala na spavanje. S vremenom je gotovo potpuno prestala ustajati iz kreveta, osim kad bi joj Joza subotom mijenjao posteljinu. Sitna mala plavuša pretvorila se u ljutog zmaja ali ju je Jozo, dobar kakav je već bio, uvijek vidio kao ljepoticu dugih svilenkastih plavih uvojaka.

Kad bi napokon zaspala, kad bi utihnuo lavež pasa Joso bi potiho otvorio vrata svoje radionice, užgao petrolejku i dao se na posao. Jer naš majstor Joso, čovjek zlatnih ruku, zapravo bijaše stolar; od svih vještina najvještiji bijaše s drvetom. Hoblić i dlijeto pjevali su u njegovim rukama. Daske su pod njegovim alatom poprimale najfantastičnije oblike.

Devet mjeseci je majstor Joso hoblao drvene elemente, devet ih je tjedana pažljivo sastavljao, i još devet noći brižljivo polirao, lakirao i farbao. A onda je nakon devet mjeseci i devet tjedana i devet dana i nakon devet dugih jesenskih noćnih ura svjetlo dana ugledao Pinokio.

I kako je majstor Joso bio najbolji majstor tako je Pinokio postao najbolji majstorski pomoćnik; kako je Joso postao najnježniji i najbrižniji otac, tako je i Pinokio bio najbolji i najljubazniji sin. Sve što je do tada opravljao majstor Joso njih bi dvojica složno uradili dvoduplo brže i troduplo kvalitetnije. Pravo čudo. A i majstorica Marija je ponekad znala ujutro ustati i pripraviti im doručak od Milkinih prežutih jaja i šunke koja nije zadovoljila izvozne kriterije prehrane američke vojske pa su je prodavali u gradskoj mesnici kao deliciju lokalnom stanovništvu.

Jednog dana, skoro pa iznenada, stigao je rat. Rat zapravo nije došao naglo kako se to učinilo majstoru Joži i njegovom krupnookom drvenom sinku. Polako je pristizao noćnim vlakovima koji skoro bešumno razvažaše oružja i vojske diljem Carevine: od Vardara pa do Triglava. I Joso i Pinokio, a i majstorica tješahu se da neće biti ništa. Tko bi njima koji su toliko dobra napravili svom to svijetu po vasceloj Carevini želio ikakve hudobe? Ali Zlo kao zlo, dolazi samo i ne pita, ‘ko sveti Nikola, tko je bio dobar a tko zločest nego oplete po svima velikim kocem pa svako dobije svoje: debljim ili tanjim krajem.

Kad se više nije dalo izdržati odlučiše Majstor i Majstorica da nema druge nego Pinokija poslati da služi u Gardi. U Narodnoj gardi. Zapravo u najelitnijim dijelu Zbora narodne garde. Majstor Joso i Majstorica jednog su jesenskog jutra devedesetprve prepratili Pinokija u rat. Majstorica je plakala onako kako plaču žene: duboko i neutješno. Majstor je zagrlio sina. Nije ga bilo strah da će rat naškoditi Pinokijevom tijelu, više se plašio da iz rata njegov nerođeni jedinac ne dođe krvavih ruku je kao što znade svaki stolar, kad se u drvo uvuče ljudska krv, masna i crna i teška, nema te rašpe koja ju može sastrugati, nema te blanje koja ga može uglačati.

Nakon četiri pune godine ratovanja Pinokio se vratio kući. Majstorica je plakala onako kako to samo žene mogu plakati: iskreno i radosno. Majstor Joso je zagrlio Pinokija i stegnuta grlo uspio tek progovoriti: Sine, sine moj! I još je hrapavo-piskutavim glasom šaptom dometnuo Pinokiju na uho:”Jesi li donio čiste ruke, Sine?” Pinokijeve ruke bile su čiste. O tome je svjedočila i spomenica koju je sam Novi Car bio potpisao svojim najodlučnijim i najodličnijim bojovnicima: za hrabrost i dolično ponašanje.

Majstoru Josi nije baš bilo previše drago što je Pinokio iz rata pored tri televizora, tri vešmašine i tri zamrzivača dotjerao i neka plastična vrata i prozore. Iskreno se nadao kako će poslije rata sa sinom nastaviti tamo gdje su prije rata stali. Kako će obnovit svoju stolarsku radionicu i kako će zajedno piliti i slagati oblanjane daske u skladne prozore i lijepa vrata na novo podzidanim i friško ožbukanim kućama čiju su drveninu izjeli ratni plamenovi.

U početku je sve bilo skoro kao i prije. Ujutro bi za doručak ubili par baba Milkinih jaja, do večeri bi uveli struju u par napuštenih kuća, ozidali neke dimnjake, počistili par zapuštenih septičkih jama. S večeri bi sjeli ispred trgovine i s ljudima popili pivu, dvije. Kad bi naiša’ prijan Lovro podmazali bi mu škripave kotačiće na kolicima i sve se uistinu činilo isto.

Skoro da je tako i bilo. Majstorica je dane provodila u krevetu, Majstor Joso je noću dijelao svoje drvene majstorije, a Pinokio je stasao u mlada razvijena mladića kojeg su svi susjedi častili osmjehom i pozdravom. Samo je starom majstoru Josi nešto bilo sumnjivo, pa jednog jutra, za doručkom, zapita sina: „Sine moj jedini jesi li se to ti možda upisao u Stranku?“ Na to Pinokijevo lice malo bljesnu kao friško polirana vrata od američkog hrasta, ali spremno odgovori vrlom Majstoru: „Što ti pada na pamet tata? Nisam ja takav.“

Bilo kako bilo nešto ipak nije bilo u redu. Pinokio bi svakog jutra sve teže i teže ustajao, pa bi majstor Joso sam odlazio na posao. O podnevu, kad bi svratio do trgovine da mu naprave sendvič jer majstorica niti u najboljim danima nije gotovila ručka, znao bi zateći Pinokija kako ispred trgovine sjedi na gajbi piva i evocira svoje ratne uspomene i ratna junaštva: ona koja su mu se uistinu dogodila, ali i ona za koja je tek načuo da su se nekima desila. Na kraju više majstor nije ni tražio od Pinokija da mu pomaže u njegovim poslima. Počeo je izbjegavati mjesta gdje je Pinokio povazdan sastančio propovijedajući podnapitom slušateljstvu svoje istine. Kad nisu pričali o ratu razglabali bi o sportu i koeficijentima na kladionici.

Polako su prolazile godine. Pinokijeva je družba postala skup zadriglih, neobrijanih propalica s karmin crvenim dlanovima koji ukazivahu na problem s alkoholom i dubokim maslinasto plavim podočnjacima koji otkrivaju problematično funkcioniranje jetre. Samo je Pinokijevo lice ostalo mlado i glatko. Samo su Pinokijeve oči blistale kao i prvog dana nakon onih devet mjeseci, devet tjedana, devet dana i devet sati kada ga je Majstor po prvi puta upoznao s Gradom. Simpatično lice drvenog lutka nije se mijenjalo. Tek bliskiji poznanici znali bi primijetiti da se Pinokijev profil preinačuje. Da postaje izduženiji. Šiljastiji. Pa bi svakom tko bi oko Pinokija obašao četvrt kruga postalo jasno da se iza dječačkog lica skriva prijetvorna ušiljenost samoživog starca.

A onda je jednog dana Zemlja snažno zatutnjala negdje duboko ispod. Tresla se, i tresla, i tresla. Činilo se da to drhtanje nikad više prestati neće. Sve je popadalo. A kad su ta podrhtavanja sustala od cijeloga Grada ostalo je malo. Jako malo. Ljudi su se gledali u čudu, žene su plakale onako kako to samo žene mogu: neutješno i žalobno. Majstor Joso je pojurio do Grada da provjeri može li ikome ikako pomoći. Mogao je. Bilo je posla. Puno. Devet dana i devet noći nije se vraćao doma. Toliko je toga bilo za spasiti, sačuvati, prekriti, zaštititi.

Devet dana Majstor je pokušavao dobiti Pinokija na mobitel, devet dana nitko mu se nije javljao. Kad se deveti dan vratio doma i upalio jedan od ona tri televizora koje je Pinokio donio kao ratni plijen, a koje nikada nije palio iz neke čudne sućuti prema njihovim bivšim vlasnicima na ekranu je spazio Pinokija. U Otvorenom s još nekim ljudima govorio je Pinokio. U ciglih devet dana Pinokio je postao faca. U Stožeru. Tajnik pomoćnika ili pomoćnik tajnika predsjednika Stožera. Sve je išlo preko njega. Pinokio je uistinu postao važna faca. Pinokio je postao Stožernik! Svojim dječačkim krupnim očima gledao je kameru. Kamera ga je voljela. Majstor Jozo je znao da će ljudi povjerovati njegovom sinu. Da će ljudi vjerovati tim krupnim plavim očima što ih bez treptanja gledaju s malog ekrana.

Kada je redatelj emisije samo na tren ubacio snimak druge kamere bljesnula je slika Pinokijevog profila. Majstor Joso brzo je ugasio televizor. Da nije bio u poučnoj pripovijetki za djecu sigurno bi opsovao nešto krupno i jako, ali se u zadnji tren dosjeti da nije lijepo prostačiti u edukativnoj lektiri. Najbolje što je mislio da je ikada u životu napravio pretvorilo se u jednu veliku opaku laž. Prestrašno! Majstor Joso mogao je samo pristojno slegnuti ramenima… Mare je lagano hrkala u plavim perinama. Prigne glavom da ne udari u dovratak svoje radionice. Krenut će još noćas; ispočetka. Možda se ovaj novi lutak neće pretvoriti u prijetvornog lažljivog gada, možda će ovaj puta uspjeti napraviti boljeg Sina. Majstor Joso uzeo je veliko dlijeto. Noć je bila mlada, drvo podatno. Negdje duboko iznutra, valjda iz duše, javila se zebnja: ovaj puta ne smije pogriješiti! Mora napraviti ne samo dobrog dječaka već i lutka što će jednom stasati u velikog Majstora.

P.S. Naravoučenije:

Kroz život se može hoditi poput Egipćana i baš svakome pokazati profil. A može i ovako, po hrvatski: en face. Svejedno. Pri tom se ni broj anubisa ni broj lažaca promijeniti neće.