Autor: Marjan Gašljević
Trideset je godina prošlo od početka Domovinskog rata. Tamo, u samim počecima negdje u svibnju, osjetio sam se pozvanim braniti Domovinu. Smatrao sam, posebno, da svojim vojničkim (časničkim) znanjima mogu pomoći mnogo što u organizaciji obrane, što u obuci dragovoljaca kojima je itekako bila potrebna. Tada sam imao 36 godina, mislim, potpuno zreo za odluke. U, poslije nazvanom, „borbenom sektoru“ ostao sam do prosinca 1995. godine kada je „netko“ odlučio da više nisam potreban i da sam „potrošen“ kroz rat. Otišao sam tužan i slomljen a iza mene su ostale najviše bitange koji su se odjednom odnekud stvorile. Taj tužan dan kada su me „svukli“ i „razoružali“ ostao mi je u teškom sjećanju. I danas vidim zavjesu koja se miče na prozoru tzv PD-a iza koje viri podao pogled „političkog komesara“ a iza u osmjeh razvučenih usana titra za dva broja veći gebis. Riješili su se Gaša s „kojim je nemoguće razgovarati o poslovima i postupcima mimo pravila“.
U tih nešto godina vojske obitelj mi je bila sama, prepuštena sama sebi i nemilosti lokalnih političkih komesara. Iz Siska nisu imali kuda. Supruga i malešni sin dobili su „pojačanje“ u mojim ostarjelim roditeljima prognanim iz spaljenog Viduševca što ih je još dodatno slomilo. Koliko su oni trpjeli, što od četnika koji su neumorno bombardirali Sisak, što od tih lokalnih političkih komesara koji su ih čak i iz podruma tjerali „da ne troše državnu struju“, znaju samo oni. I sam sam tih dana dobio otkaz u državnoj firmi u kojoj sam radio uz obrazloženje da „oni svima koji su otišli u rat daju otkaz jer ne znaju koja će vojska pobijediti“.
Osobno su me slali na različita ratišta. Bilo me je posvuda. Na poznatim i nepoznatim terenima, s poznatim i, više, nepoznatim suborcima. Gledao sam te ljude kako ginu, izvlačili smo ih osakaćene iz minskih polja i poslije granatiranja. Gledao sam im oči koje su rijetko iskazivale strah i mržnju, iskazivale su samo odlučnost. U tim ranim danima rata kada bi se našli, a to nije bilo rijetko, u bezizlaznim situacijama gledao sam odlučni grč tijela iza skromnog zaklona, tijela pume spremne i željne za smrtonosni skok.
U jednoj totalno bezveznoj i bespomoćnoj situaciji našao sam se zarobljenim. Pokušavao sam gledati te spodobe prepune mržnje u oči dok su me ciljali. Nisu imali hrabrosti uzvratiti pogled već su u svom kukavičluku samo zurili u zemlju. Spletom okolnosti ubrzo sam se vratio svome jatu i nastavio po starom. Bubnulo me prvi put što sam doznao tri dana poslije probudivši se u nekoj improviziranoj ambulanti seoskog doma. Najstrašnije u tom trenutku u toj priči bilo je saznanje da mi je nova američka odora poderana do neprepoznatljivosti. „Moji“ su me ubrzo našli i vratili. „Trebamo te.“ I nastavili smo skoro kao da ništa nije bilo. Nekoliko mjeseci poslije opet me bubnulo. Pokupili su me neki dečki a da me je bubnulo saznao sam na intenzivnoj. Medicinska sestra mi je doturila telefon da se javim kući: „Ženo, nije mi ništa. Na intenzivnoj sam.“ Uvjeravao sam ju pokušavši smiriti plač. Potrgano nešto rebara, puknuti sternum, razbijena glava i „oštećeni“ ekstremi nije bilo dovoljno. „Trebamo te“. I tako do one nesretne zavjese tog tužnog mi 31. prosinca 1995. godine.
Danas, trideset godina poslije gledam po cijeli dan prenemaganja političkih elita koji se prenemažu nad sudbinom veterana Domovinskog rata što sam i sam. U konačnici, nisam Vam ja bio neka opaka borčina, bio sam samo jedan od malobrojnih koji je sve što je imao uložio u ovu i ovakvu Državu. To što su je nagrdili ne možemo si pomoći. To su upravo učinili oni koji su kesili gebis iza zavjese i tada se bojeći za svoju guzicu.
Danas, trideset godina poslije, Ovih nekoliko mjeseci do kraja godine svake mi godine padaju sve teže. U pokušajima lažnog iskazivanja svog domoljublja ti novopečeni domoljubi koji su se, uglavnom, sada sjetili Domovine razbacuju se patetikom nad poginulim i stradalim nudeći puku svega i svašta. Mene osobno te, često i iskonstruirane slike rata, vračaju u sjećanje u ona stvarna vremena, među one stvarne ljude koji su ginuli i koje smo izvlačili u stradanju pokušavajući ih spasiti. Znoj, krv i suze bili su nam suputnici.
Što o tome znaju ovi koji su bili daleko? Kako oni mogu znati da mi (nama?) vraćanje i beskonačno ponavljanje pa i iskrivljavanje događaja samo otežava i onako tešku svakodnevnicu? Svakodnevnicu izbombardiranu lopovlukom na štetu iste te Države u koju se tako kunu. Svakodnevnicu prepunu laži, podmetanja, manipulacija.
A ono boli. Boli lumbalno, boli cervikalno. Boli i lijevo, boli i desno. Bole riječi, bole postupci, jednostavno boli. Tu bol sigurno neće izliječiti niske lijepo sročenih riječi, hrpe lampiona i vijenaca, nađinđane odore i snishodljivo klanjanje onih i ovih komesara.
