Autor: Marjan Gašljević
Naš Mali gaj je najljepši mali gaj u bližoj i široj okolini. Sve je toliko savršeno i na svom mjestu da mnogi žarko žele živjeti u ovom savršenom skladu flore i faune.
U našem Malom gaju trenutno je zima. Zima kao godišnje doba u kojem stanovnici Malog gaja uglavnom hiberniraju. Ono nešto nehibernirajućeg stanovništva lamunja Gajem sakupljajući ostatke ostataka bogatstava kojim ih je podarila obilna, prethodna jesen. Oni su, uglavnom, glavni u Gaju.
U ovo nemirno vrijeme regiona Gaj čuvaju revne, šarenorepe kreje. Svakog putnika koji se zaputi prema niskom raslinju granici Gaja najavljuju prodornim kreštanjem. Još uvijek su revna i ako je njihov sindikat najavio oštre mjere i teške pregovore oko povećanja crva i glisti koje ima vlast stavlja na raspolaganje u vidu čuvarine za usluge koje pružaju.
Vlast u Malom gaju inače je koncentrirana u šapicama čopora kuna koje suvereno vladaju gajem. Elegantne, vješte i povremeno krvoločne ne hiberniraju pa su stalno u pozornosti oko očuvanja, održavanja i provođenja vlasti. Vlast je, svakako i dakako, dobro izabrana. Usprkos puno jačim i moćnijim zvjerima koje žive u Malom gaju kune su dobro organizirane i udruženim snagama te svojim zvjerskim kapacitetima one su te koje vladaju dok ostala divljač gluvari po gaju ili, samo, hibernira.
Problem našeg Malog gaja je vanjska politika. Kako se, naime, diplomatski obratiti glavnom u Malom gaju kada ne znaš da li je muško ili žensko? Da li se obratiti sa „gospodine“ ili „gospođo“? Postoji li, uopće, muška kuna? Da li je u Malom gaju sprovedena lustracija obzirom da je u neka „mračna vremena“ plaćanje poreza bila marturina? Kakva je to kultura i gaj u kojoj i kožu moraš dati da bi platio porez? Vrijedi li s njima uopće imati bilo kakve diplomatske odnose?
Kreja je jutros svoj šareni rep spustila na sam rub gaja začuđeno mašući svojom šarenom krestom oko nekoliko visibaba koje su se usudile proviriti iz vlažne zemlje. Nije kričala. Mudro je šutjela ne znajući o čemu se radi. Pognutog vrata, zaključila je, ova neobična bića sigurno nisu ugroza.
I dok ona mudruje ne shvaća da ispod nedalekog šupljeg panja prema njoj škilji još uvijek krmeljav ali gladan jazavac kojem zraka sunca iz golišave krošnje daje plameni sjaj. Ne zna, jadna, da ugroza u Malom gaju ne dolazi samo od kune već štetu i nered voli počiniti i takav plameni jazavac.
Dašak toplog vjetra koji se šulja među stablima daje slutiti da će ispuzati i beskralježnjaci kao stupovi vlasti Malog gaja. Da li to proljeće dolazi u naš Mali gaj?
