Autor: Marjan Gašljević
Kakav je to bio dan! I danas zadrhtim i naježim se niz leđa kada ga se prisjetim.
Te noći nisam spavao. Čim sklopim oči vidim sebe s crvenom maramom oko vrata, plavom šajkačom na glavi a na njoj se kočoperi crvena, plastična petokraka, a ono k meni pristupa, nitko drugi do li, drug Tito, pruža mi junačku desnicu a u ljevici crvena pionirska knjižica. Skačem iz kreveta. Ta tko će druga Tita pozdravljati žmirećki u krevetu.
Ujutro me je majka umila i počešljala. Ono, na razdjeljak. Preko nove novcate bijele košulje navukao sam brižno ispeglanu plavu đačku kutu a majka mi je svezala i crvenu kravatu prošaranu nekim zlatnim alatkama.
Otac je već otišao u školu odakle će započeti današnja svečanost. Tata je, znate, netko i nešta u školi i gradu. Dok je brižno zakopčavao metalnu crvenu zastavu na rever svečanog sakoa majka je brižno sakupljala nevidljive mrvice s rukava. Mene je samo mrko pogledao „onim“ pogledom koji ide uz ovo svečano odijelo oblaćeno samo u posebnim prigodama. Obično bi taj pogled bio ispred onog „idem u Komitet nemojte da kasnim“. Danas je bilo dovoljno samo da me pogleda.
Važnim, čvrstim i odlučnim korakom požurio je niz ulicu a ja sam skakutao pokušavajući držati korak. Žuljao me onaj uštirkani ovratnik bijele košulje koji je, dodatno, stezala ona nesretna kravata. Otac je odrješito odzdravljao sugrađanima, „zdravo druže“, koji bi se pomakli u stranu da ja i on prođemo. I susjed Jovo koji mi je neki dan odvalio šamarčinu jer sam brao jagode u njegovom vrtu skrušeno je klimnuo maknuvši se u stranu. Došlo mi je da mu vratim šamarčinu kad ga vidjeh onako skrušenog.
Bilo je to negdje krajem sedamdesetih. Moj grad je svakodnevno rastao. Malo, malo u razredu bi osvanuo neki poplašeni seljačić. Ja Hrvoje i moj najbolji frend Stevo rado bi zašamarali neke od tih balavih odrpanaca. Kada bi se učiteljica požalila ravnatelju ovaj bi joj znao skrenuti pozornost „daj pusti malog, to je onaj od druga iz Komiteta ujedno i kolege iz Srednje, a i u Komori je“.
Posebno sam prodrhturio kada su nas poredali ispred pozornice sve u crvenoj boji s, mjestimično, onim zlatnim alatkama. Druga Tita nije bilo na vidiku samo njegova velika slika ispred koje je sjedio otac smrknuto ozbiljnog lica u nizu drugova i drugarica koji su, kao i on, buljili negdje iznad naših glava.
Pjevali smo nešto o ljubičicama, plavima i bijelima, a onda iz petnih žila uzvikivali ponavljajući za učiteljicom: „Danas kada postajem pionir obećavam da ću ….“
Poslije toga, sjećam se kao kroz maglu, neki drug za kojeg su rekli da je „pokojni preživjeli borac“ nam je trkeljao nešto o bacanju bombi, neprijatelju i nekakvim tekovinama revolucije. I razredne štreberice su čitale vrištećim glasovima neke revolucionarne pjesme.
Oni mrki drugovi i drugarice su tada sišli s pozornice i dijelili nam pionirske knjižice tapšajući nas „budi dobar i primjeran pionir pa ćeš biti kao ja“. Reče mi otac kojeg ja zapalo da baš mani uvali knjižicu.
Otac je ostao s drugaricama i drugovima riješiti „neka konstruktivna pitanja“ koja su konobari slagali na stol a mene je otputio „brzo kući“. U glavi mi se urezalo, „biti ćeš kao ja“, kada je otac pijan glavinjajući došao kući a majka mu je žurno podmetnula lavor. Slušao sam kako riče puneći lavor i odlučio poslušati njegov savjet: „Biti ću kao moj tata.“
Taj dan i samo primanje u pionire toliko mi se urezalo u sjećanje i toliko mi je značio da sam odlučio da će me primati u pionire još bar jednom. Ni sanjao nisam kako je takvu odluku meni, Hrvoju, sinu druga iz Komiteta, sinu kolege iz Srednje, sinu druga iz Komore, teško provesti. Ma koliko se trudio uvijek bi se ispriječilo on, „daj pusti malog to je onaj od druga iz Komiteta, itd…“
E da, bijaše to prije, eto, skoro pred 45 godina. A što je bilo dalje? Svašta bome o čemu nekom drugom zgodom.
