VIRTUALNA GALERIJA UMJETNIČKOG PAVILJONA
Ciklus: Work in Progress
Izložba: Sabina Mikelić – In Between
Vrijeme održavanja: 27. 6. 2022. – 15. 9. 2022.
Idejna autorica Virtualne galerije: Jasminka Poklečki Stošić
Izbornica umjetnika, kustosica izložbe i autorica predgovora: Aneta Barišić
Izložbom In Between publici se predstavlja Sabina Mikelić, hrvatska vizualna umjetnica i filmska redateljica s nizozemskom adresom. Upravo vlastito iskustvo preseljenja iz Hrvatske u Nizozemsku obilježava recentne radove umjetnice (Ode to Joy (2019.), Beyond the Choir (2019.), Looking for Her (2020.) i In Between (2022.), rad koji podrazumijeva svojevrsnu sintezu filma, književnosti, psihoterapije i dokumentarnih materijala prenesenih u virtualni oblik.
Izložba In Between može se razgledati na mrežnim stranicama Umjetničkog paviljona: https://umjetnicki-paviljon.hr/sabina-mikelic-in-between/
IZ PREDGOVORA:
„Umjetničko istraživanje Sabine Mikelić prožeto je vlastitim iskustvom preseljenja iz Hrvatske u Nizozemsku. Izmjena temeljnih životnih okolnosti i s time povezana osobna percepcija doprinijeli su problematiziranju teme fizičkog mjesta u njezinim recentnim radovima Ode to Joy (2019.), Beyond the Choir (2019.) i Looking for Her (2020.). U njima je umjetnica ključne uloge dodjeljivala sudionicima svojih istraživanja, postupno se primičući introspekciji provedenoj kroz posve osobnu multimedijsku instalaciju In Between (2022.). Propitujući svoju poziciju bivanja između dvaju mjesta, dviju kultura i triju jezika, umjetnica svjesno odabire engleski jezik za naziv svoga rada čime ga određuje kao sponu između materinjeg i u odrasloj dobi naučenog jezika.
U suradnji s terapeutkinjom i spisateljicom Aidom Bagić, umjetnica započinje promišljati o vlastitoj egzistenciji unutar svog mjesta između. Kreativni proces rezultirao je intimnim tekstovima iz kojih se razvijao rad In Between, a čije neprerađene dijelove – elemente asocijativne mape njezinih mjesta – autorica prenosi u obliku naracije u tri filma. Početna dionica narativa odnosi se na maslinu kao odrednicu Raba, rodnog otoka Sabine Mikelić. Gledatelj se suočava sa statičnim kadrom otoka snimljenog izdaleka, čime je naglašena fizička distanca između mjesta iz kojeg autorica potječe i mjesta gdje se trenutno nalazi. Iduća dionica svojevrsnog filmskog triptiha posvećena je kravama, životinjama s kojima se umjetnica susreće prilikom terenskog rada na održavanju zemljišta za ekološke projekte na farmama mlijeka u Friziji. Dok sluša kako umjetnica govori o kravama, gledatelj izbliza promatra statični kadar trave, a umjesto da promatra masline – gleda u udaljeni otok. Ovim činom autorica priziva imaginaciju pojedinca, pozivajući ga na unutarnje putovanje te na potragu za vlastitim duhovnim i zemaljskim mjestima. Posljednji film tematizira cestu, metaforičku oznaku umjetničina unutarnjeg stanja obilježenog neprestanim, zahtjevnim i iscrpljujućim putovanjem između dvaju odredišta. Istovremeno, ritual putovanja suptilno sugerira važnost koju Hrvatska i Rab imaju za Sabinu Mikelić, pojačavajući time dojam melankolije i nostalgije prisutan u svim filmovima.
U drugoj etapi rada autorica propituje temu mjesta, odnosno vlastitog identiteta, opisujući otok na kojem je odrasla kroz njegovu autohtonu vegetaciju. Povezujući Nizozemsku i Rab, fotografije sirka, trave, mličca, šparoga i drugih biljaka koje autorica veže uz svoje djetinjstvo otiskuje na karakterističnu nizozemsku gazu za sir. Budući da je umjetnica ove biljke prikupljala sa svojom majkom na Rabu, zabilježene majčine opise primjene biljaka objavila je u zasebnoj knjižici. Majčine opise autorica je prevela s hrvatskog dijalekta na nizozemski i engleski koristeći Google prevoditelj. Time su naglašeni tradicionalni izazovi u izražavanju i pronalaženju ekvivalenata riječi materinjeg jezika u naučenim jezicima, ali i paradoks prijevoda prilikom kojega iskonski, materinji jezik gubi svaki smisao. Znakovito, Sabina Mikelić danas materinji dijalekt koristi isključivo na Rabu, u krugu obitelji. Njezin djed svoj je radni vijek proveo u Riječkoj tvornici konopa, a užarsku tradiciju nastavili su njezin otac i brat. S obzirom na to da se u Nizozemskoj nastavila redovito susretati s morem i užadi zbog popularnosti jedrenja u toj zemlji, autorica je preplela užad s Raba s onom nizozemskih jedrilica, simbolički na taj način ispreplićući dvije kulture u posljednjoj etapi rada prezentiranoj putem dokumentarnih materijala.
Sabina Mikelić ne pozicionira fizički vlastito mjesto između, već ga radije određuje kao proces osobne transformacije identiteta definiranog geografskim varijablama i osjećaja pripadnosti kulturološki različitim podnebljima. „Bojala sam ih se [krava] puno više, sad ih se manje bojim.”, autoričine riječi doslovno prenose pozitivan ishod složenog procesa prilagodbe životu u Nizozemskoj, zemlji koju i sama danas naziva „drugom majkom”. Fizički odnos s Nizozemskom, tj. njezinom zemljom i travom, koju počinje doživljavati „svojom”, autorica u okviru ove virtualne izložbe prezentira fotografijom praha nizozemske trave. Za izložbu, recentno održanu u Apoteci – prostoru za suvremenu umjetnost, Sabina Mikelić nasula je prah mljevene trave koju je kosila na terenu u Friziji uza zidove vodnjanske galerije, što u jednakoj mjeri predstavlja pokušaj povezivanja dviju zemalja kao i pokušaj pripadanja. Za razliku od fizičke izložbe u Apoteci, izložba na mrežnim stranicama Umjetničkog paviljona posjetitelju ne uspijeva prenijeti miris pokošene trave, što podcrtava problem prezentacije multimedijskih radova suvremenih umjetnika u virtualnom prostoru, posebno aktualan u post-pandemijskom i post-potresnom vremenu kojem svjedočimo. S druge strane, umjetnica je za izlaganje u sklopu Virtualne galerije Umjetničkog paviljona rad In Between upotpunila isječkom iz knjige Belonging autorice Toko-pa Turner, potvrđujući time procesualni karakter ovog rada u nastajanju. Stvaralaštvo Toko-pa Turner također je obilježeno preseljenjem – iz Engleske u Kanadu, doduše, u njezinom ranom djetinjstvu. U slobodnom prijevodu Turner kaže: „Jednostavno se preseliti negdje nije dovoljno da bi se to mjesto moglo učiniti domom.” Što je dovoljno kako bi se zemlja mogla zvati svojom? Kako zemlju učiniti svojom? Koje je značenje pojma integracija? Sabina Mikelić otvara ova i druga pitanja nudeći nam ovom izložbom, svojevrsnom sintezom filma, književnosti, psihoterapije i dokumentarnih materijala prenesenih u virtualni oblik, mjesto kontemplacije.”
Autorica predgovora: Aneta Barišić, kustosica
BIOGRAFIJA UMJETNICE:
Sabina Mikelić (1981.) hrvatska je vizualna umjetnica i filmska redateljica. Godine 2010. završila je preddiplomski studij Modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu i preddiplomski studij Grafike na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2013. završila je diplomski studij Animacije i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Godine 2018. završila je diplomski studij Filma na Nizozemskoj filmskoj akademiji u Amsterdamu (Nederlandse Filmacademie, Amsterdam). Od 2021. godine radi kao mentorica na diplomskom studiju na programu Kunsteducatie ArtEZ Zwolle u Nizozemskoj. Samostalno izlaže od 2009. godine. Do danas je ostvarila brojne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu, kao i projekcije filmova. Dobitnica je više nagrada i stipendija, a njezini su radovi dio međunarodnih zbirki (Baumax Vienna Insurance Group, Muzej Essl i privatne zbirke). Eksperimentalni film na kojem trenutno radi osvojio je nagradu za najbolje predstavljanje u radionici Balkanskog dokumentarnog centra u Prizrenu na Kosovu tijekom Dokufesta 2015. Bavi se ekspresivnom art terapijom. Živi na relaciji Nizozemska – Hrvatska.
