Ljeto k’o ljeto. Svršilo je! Jedno ljeto stariji, Jedno ljeto pametniji. Otkazao sam svoju youtubersku pretplatu na PrimeTime. Dosadiše i bogu i ljudima; uvijek isti monolog i besmisleno iščuđavanje nad uhodanom političkom svakodnevnicom koja traje evo već preko dvadeset godina. Domagoj i Borna, Borna i Domagoj, više ne razlikujem koji je koji, postali su nalik jedan drugome kao muž i žena nakon srebrnog pira, kao pas i njegov gospodar nakon sezone šetnje. Ljeto je napokon gotovo. Prokleta sezona kiselih krastavaca. Svršila je. Nema je više.
Ljeto sam zgotovio s Domovinom. Svih 96 epizoda u osam sezona stalo je u posljednji kolovoški tjedan dana intenzivnog gledanja. Mozak kipi na plus trideset i nešto celzijevaca od špijuna i prisluškivanja, od obavještajaca i dronova, od kontraobavještajaca i video nadzora, od Agenata, od Alkaide; od višestruko zapakiranih Šaulovih obavještajnih akcija i višeznačnih špijunskih improvizacija njegove pulenice Mathisonice; od bipolarnog poremećaja do multipolarnih odnosa svjetskih moćnika.
Serija Domovina (Homeland) emitirana je na kabelskoj televiziji Showtime. Prva epizoda serije prikazana je 2. listopada 2011. godine, premda je više od dva tjedna ranije ta epizoda postala dostupna preko Interneta nakon što su gledatelji morali riješiti zadatak kako bi je uopće mogli pogledati. Sama serija pobrala je hvalospjeve kritičara te osvojila nagradu Zlatni globus u kategoriji najbolje dramske televizijske serije za 2011. godinu. TV mreža Showtime je obnovila seriju u drugoj sezoni koja se također sastojala od 12 epizoda, a svoju premijeru je imala 30. rujna 2012. godine. Poslije (do 2020. godine) Domovina je emitirana u sveukupno 8 sezona.
Radnja prve sezone prati aktivnosti Carrie Mathison, agentice CIA-e koja je, nakon što je obavila neodobrenu operaciju u Iraku premještena u protuteroristički centar CIA-e: Langley. Dok je boravila u Iraku, Carrie je od svog doušnika upozorena da je američki ratni zarobljenik preobraćen od strane Al-Kaide. Carrie doznaje da je Nicholas Brody, narednik američkih marinaca za kojeg se smatralo da je nestao u akciji još 2003. godine, spašen. Uvjerena je da je upravo Brody američki zatvorenik o kojem je njezin doušnik pričao. Međutim, federalne vlasti i ostatak CIA-e smatraju Brodyja ratnim junakom. Carrie koja pati od bipolarnog poremećaja uvjerena je da je Brody izdajnik. Započne ga neovlašteno pratiti uz prešutnu potporu svog mentora Saula Berensona. Njih dvoje rade zajedno kako bi istražili slučaj i spriječili još jedan teroristički napad na američkom tlu. U nastavku se osobne relacije Carrie i narednika Brodyja usložnjavaju jednako kao i profesionalne relacije sa Saulom Berensonom kroz brojne obavještajne i kontraobavještajne aktivnosti.
Od devedesetšest četrdesetpetominutnih epizoda Domovine čovjek i sam postane nekako domoljuban i spreman za Domovinu napraviti baš sve što ona od njega zatraži, pa čak i ono što ona od njega ne zatraži ali je domoljubno jasno da bi Domovina to od njega zatražila samo kad bi jadna namučena i ispaćena mogla išta zaiskati. Jer zapravo nema veće sreće i većeg blaženstva nego služiti Domovini i boriti se za nju. Nema veće časti nego trpjeti za Domovinu; pa ako treba i umrijeti za nju. U seriji oni najdomoljubniji najdulje ostaju živi; do samog kraja, kao uostalom i u stvarnom životu: domoljublje izginulih patriota brže blijedi i nestaje; odlazi u zaborav. Tamo se sva ta domoljublja nekako spletu i prožmu i sljube; i hrvatsko i američko, i arapsko i europsko. Samo se ponekad, negdje unutra, u duši valjda, probudi crv sumnje: je li baš trebalo poslati sve te islamiste da u dženetu opće s djevicama u ime tog domoljublja. Valjda je! Izranjavani, pretučeni, izgladnjivani i mučeni domoljubi u seriji dokazuju onu staru hrvatsku: „Navek on živi ki zgine pošteno, a još duže oni ki ne zgine nigdar“.
Čini se da za Domovinu niti jedna žrtva nije prevelika, niti jedan zločin nije pretežak. Zato me nije prošlu subotu (27. kolovoza 2022. op.aut.) previše iznenadila vijest da su neka dva-tri ugledna gospodina i neka bakica navodno stavili veliku lovu na račun nekog penzića. Iako se podigla silna kuka i motika meni je od samog početka jasno da tu posrijedi ne može biti ničeg osim iskonskog nepatvorenog ilirskog domoljublja i zanesene borbe protivu stoljetnog mrskog ugarskog zavojevača i otimača najdraže nam (Domov)INE. Bit će da su opet posrijedi neke Šaulove kombinacije, vrag će ga znati. Ostaje tek žal što je Država blokirala sve te milijune, pa kad nakon frtalj stoljeća okrivljenici dokažu svoju nevinost i vrate im teško zarađeni novac za njega više neće biti izvedivo nazidavati turistička naselja po Otocima, viletine i hacijende po Provincijama, pametne zgrade po Metropolama; neće se više moći „zavrtiti para“ i tako unaprijediti nekretninski biznis jedine nam Domovine. Jednom kad inflacija izjede sve te milijune jedva da će dostajati za ozidati pristojnu donjogradsku trokatnicu kakve su zidali naši stari kreditima prvih hrvatskih štedionica u vlasništvu mađarona koje nikada nisu vratili; niti su namjeravali vratiti.
Ali okanimo se političke povijesti, ostavimo na stranu sve te preprane novce i crne fondove iz kojih se financiraju sve te domoljubne i špijunske igre. Stiže jesen. Vratimo se običnom kriminalu i kriminalističkim serijama: krimi petku. Gledam ja i Veru, mada mi malo ide na živce što se svima i svakom obraća usiljenom ljubaznošću (pet, love), i Inspektoricu Bancroft koja je stvarno bitchy karakter, ali su mi ipak najdraža Sommerdahlova ubojstva. Prvo okupiraju svu moju difuznu pažnju s obzirom da govore danski, jezik koji ni mrvicu ne razumijem, a drugo što su psihološki odnosi glavnih likova bar jednako zanimljivi, ako ne i više, od umorstava koja u seriji razrješavaju dvojica inspektora potpomognuti forenzičarkom.
Na samom početku serijala upoznajemo Dana i Marianne Sommerdahl koji oboje rade za policiju u Elsinoreu; on je detektiv, a ona forenzičarka. Roditelji su 19-godišnje kćeri Laure i slave 25. godišnjicu braka. No ispod uzajamne lojalnosti kriju se ljubaznošću prikriveni problemi. Naime Danova radoholičarska priroda narušava obiteljski i ljubavni sklad s Marianne. Ona zamjera Danu njegovu bezuvjetnu predanost poslu kojem je on potpuno posvećen dok ona svoj forenzički posao obavlja tek profesionalno korektno s obzirom da je gluma trebala biti njen životni odabir. Tu je i Danov kolega s posla inspektor Flemming Torp, samozatajni i risanju sklon obiteljski prijatelj. Poljuljani bračni odnosi i uzajamno prijateljstvo glavnih likova prijete da se pretvore u ljubavni trokut u međuzbivanju između riješenih ubojstava.
Evo, baš jučer (2. rujna 2022. op.aut.) su Flemming i Marianne napokon priznali Danu da su sada oni par, na što je ovaj samo zatražio da mu daju rakijicu. Nimalo sofisticiran i prilično drugačije strukturiran dijalog od onog u hiperestetiziranom ljubavnom trianglu iz Berkovićeva filma Rondo iz 1966. godine.
Rondo je jugoslavenski crno-bijeli igrani film snimljen 1966. godine u režiji Zvonimira Berkovića. Po žanru je drama, a radnja prikazuje kako sudac po imenu Mladen (čiji lik tumači Stevo Žigon) svake nedjelje dolazi kod svog prijatelja kipara Feđe (čiji lik tumači Relja Bašić) igrati šah i razgovarati o umjetnosti i glazbi, ali i kako njihovi susreti dovedu do toga da Feđina mlada supruga, čiji lik tumači Milena Dravić, započne preljubničku aferu sa Mladenom. Rondo se isticao za tadašnju jugoslavensku kinematografiju neobično modernim stilom, odnosno po tome što je narativna struktura slijedila istoimenu glazbenu formu. S velikim uspjehom je prikazan na Pulskom festivalu gdje je Relja Bašić dobio Zlatnu arenu za najbolju mušku ulogu. Sredinom 1980-ih je uvršten u izbor 20 najboljih jugoslavenskih filmova, a 1999. godine je proglašen jednim od najboljih hrvatskih filmova svih vremena.
Istina Berkovićev filmski jezik različit je od jezika danske dramaturginje Lolite Bellstar koja je, uostalom, rođena godinu dana nakon što je Rondo već pobrao lovorike na filmskom festivalu u Puli. No ako se malo zagrebe ispod, s vremenom nastale, artističke patine dade se pronaći i dosta podudarnosti. Uostalom ne mora se problematika ljubavnog trokuta opisivati samo filmskim jezikom. Dok ovo pišem u misli mi dolaze stihovi pjesme koja se davnih sedamdesetih vrtjela po svim jugoslavenskim radio postajama:
Jedna žena, a dva druga:
jednom sreća, drugom tuga,
a kada se ljubav javi
drugarstvo se zaboravi.
Drugovi smo dobri bili.
Dva sokola lakih krila.
Sudbina je tako htjela,
ljubav nas je rastavila!
Slomila se zlatna čaša.
Doviđenja stari druže.
Tako ti je u ljubavi:
jednom trnje, drugom ruže!
A kad ljubav jednom prođe
srca svoja pitat ćemo:
zar za jedan časak sreće
drugarstvo da prekinemo?
Jednostavni stihovi i uz zvuke harmonike ispričana priča o anonimnom balkanskom ljubavnom trokutu nije bitno drugačija od slučaja Nede, Mladena i Feđe ili slučaja Marianne, Flemminga i Dana. Možda bi bolji naslov za serijal Sommerdahlova ubostva bio „Dva muškarca i jedna žena“, a možda bi čak i originalni naslov pjesme Radiše Markovića: Jedna žena, a dva druga bio bolji. Meni su baš cool ti Danci, i Dankinje, također. Nisu pretjerano različiti od nas ovdje iz Metropola ili s brdovitog Balkana. Šteta što nisu bliže pa da se zaplete neka špijunsko-domoljubna igra na temu preprodaje fosilnih goriva. Valjda i oni imaju neku naftnu industriju? DINU? Ili neko svoje Drugo Plinarsko Društvo – DPP?
