1 – Svim mojim psima: Doggyju, Gjini i Fudi.
Taman kad pomislih da sam napisao baš sve što mi je za života valjalo napisati dogodila se ona rasprava o čovjekovom najboljem prijatelju: psu!; na Facebooku. Teško se uključiti u raspravu a ne zauzeti stranu: ili si za lajnu ili si protiv lajne; ili si za prava životinja ili si protivu njih; ili si za kakicu ili si protiv nje. I tako u raspri o čovjekovom najboljem prijatelju začas postaneš ili mizantrop ili mizokin, kako bi valjda, po stranjski, trebalo nazivati psetomrsce. I kako to obično na Facebooku biva: nema sredine! Kao i u svim “važnim stvarima na Facebooku” istina mora biti samo jedna i jednoznačna, a oni koji vjeruju u neku drugu, svoju istinu neka su zauvijek prokleti i dabogda gorjeli u paklu svoje očigledne zablude.
Sve više razmišljajući o psima našim svagdašnjima prisjetih se da nisam niti jednu kolumnu napisao o stvarnim psima mojeg života. Istina pisao sam o psima, na svakoj od moje dvije do sada izašle knjige jedan je pas, a za treću planiram na naslovnicu staviti čak dva ako mi to licence dozvole, ali o stvarnim, realnim psima mog djetinjstva i mladalaštva nisam do sada napisao ništa.
Prvo dvoje, Doggy i Gjina, bijahu više od realnih pasa. Prave hiperrealne verzije njihovih inačica iz crtanih filmova. Zato su valjda i dobili anglizirana imena prema hana-barbera-disnijevskim uzusima vizualnosti i značenja iako ih se danas redovito mentalno prisjećam isključivo kroz crnu koprenu, kroz isprekidane crno-bijele scene kao iz nekog francuskog novovalnog filma; kroz crno-bijele kadrove narezane godarovski precizno značenjima koja će nepažljivom promatraču ostati zauvijek skrivena. No kako su to ipak prizori iz mog, vlastitog života pokušavam se dovinuti algoritmu razloga zašto ih se baš sada, baš ovako, prisjećam.
Doggy je uistinu bio crni mješanac s bijelim znamenom na čelu i na vratu. Simpatična selska beštija koja me je pratila u predadolescentskim avanturama. Gjina je došla poslije. Crna kujica jazavčara sa sepijastim nožicama i njuškom, vješta lovu na sve vrste glodavaca. U pauzama bi najvoljela odmarati na suvozačkom sjedištu Wartburga karavana. Gjina je u svemu bila poslušan pas osim kad bi je uzavrela lovačka krv neodoljivo povukla u akciju kao nekog godarovskog Belmonda, impulsivno, naglo i nepromišljeno. Tako je i poginula. Pod točkovima automobila. Belmondovski. Hrabro srce joj je ubrzano kucalo dok smo je Stari i ja pokušavali oživjeti. A onda, prije nego je zauvijek stalo, još je nekoliko puta luđački zatitralo. Osim male posjekotine na čelu druge krvi nije bilo.
Fudo je pak dobio ime po nadrealistima. Sarajevskim. Fudo je stvarno bio nadrealan lik. Negdje u rujnu 91., između ona dva razmetanja tenkovima po petrinjskim ulicama koje su priredili šabački četnici preodjeveni u vojnike „jugoslovenske narodne“ odlučio je, onako šeretski, praveći se da ga nije strah pucnjave, minobacača ni tenkovske mašingevere, napustiti dom. Ja se nekako nadam da je sretno prešao preko Kupe, uspio preplivati Savu i Dravu i vratiti se u pradomovinu svojih predaka, mađarskih jazavčara. Velim, nadam se, ali nemam niti jedan istinski dokaz da nije zabunom krenuo u suprotnom smjeru pa skončao negdje ustrijeljen kao pas od onih koji su i ljude znali tako tretirati: ustrijeliti ih poput psa; pa što ne bi onda i jednog psa koji se bio odazivao na etnički po svemu sumnjivo ime: Fudo.
2 – Danas nemamo psa.
Psi su, ovako ili onako, imali ih mi ili nemali uvijek tu oko nas: kao prijatelji i kao čuvari; kao borci. Kao vodiči i kao skitnice. Kao članovi obitelji. Znate ono kad objave vijest o velikoj tuzi u obitelji nekog selebritija, a kad kliknete vidite da im je uginuo kućni ljubimac u petnaestoj godini života, što je za psa visoka i nerijetko veoma bolna starost, svakako puno neugodnija od one koju je na primjer Jean-Paul živio u svom stvarnom životu. Belmondovski mlad umirao je samo na filmu.
Stoga me veoma obradovalo saznanje da će ove jeseni svoj repertoar kazalište Kerempuh otvoriti predstavom: Pseće srce (rus. Собачье сердце) Mihaila Afanasjeviča Bulgakova. Bulgakov je netipičan ruski pisac ponikao ispod Gogoljeve kabanice kojeg je sudbina darovala kratkim životom, lijepom rečenicom, brojnim nerealiziranim dramskim pokušajima i bezvremenskom slavom za jedan od najbolje napisanih romana svih vremena: Majstor i Margarita. Majstora i Margaritu prvi sam puta pročitao, a davno je to bilo, kako se kaže u jednom dahu. Pseće srce ili neku drugu pripovijetku, novelu ili Bulgakovljev dramski predložak nisam; možda zbog lijenosti, možda zbog nedostatka vremena, ali uglavnom zbog straha da bih mogao upropastiti pozitivne dojmove koje su i Majstor i Margarita ostavili. Istomštogod sad ću dati priliku jednoj dramskoj predstavi da me uvuče u Bulgakovljev koloplet značenja značenja, u misticizam usvojen ortodoksnim vjerskim odgojem, u fantazije predeterminirane višegodišnjom ovisnošću o morfiju, u oporu satiru izraslu iz života Metropole Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika u vrijeme Revolucije i izniklu iz neimaštine i Diktature proletarijata.
Dva dana prije premijere nazočio sam predstavljanju predstave. Dobar je to običaj da vas glumci s par odigranih scena zavedu i navedu da pohodite predstavu, da novinarske ekipe uslikaju postavu, kako onu vidljivu, glumačku, tako i onu nevidljivu koja djeluje u dubokom zakulisju i obični ih gledatelj rijetko ima prilike vidjeti. Na takvim druženjima redovno svatko od značajnijih protagonista kaže nešto što se onda kao zanimljivo prepisuje po kulturnim rubrikama portala i dnevnih novina koje još uopće imaju kulturnu rubriku. Iz zbivanja na sceni prilično je jasno da će predstava obilovati promišljenim detaljima, i vizualnim i auditivnim, a što je obično odlika profesionalno odrađene pripreme kazališne predstave.
Ono što me malo brine, a više intrigira je da u autorskom timu nitko nije potpisan kao dramaturg. Aleksandar Švabić potpisan je kao redatelj, Damir Klemenić kao suradnik za scenski pokret i asistent redatelja, dok su Vedrana Klepica i Ivan Penović potpisani kao autori adaptacije. Poznajući kerempuhovsku publiku koja više od svega voli da je zasmijavaju prvoloptaškim dosjetkama i nesviklu na političku satiru s obzirom da već trideset godina živi u najboljem od sviju svjetova i svih društvenih uređenja cijenim da će osmjeh na lice teško izmamiti Bulgakovljeva, cijelo stoljeće stara, poruga na račun društva koje je egzaktno mrtvo preko trideset godina, a i prije pada berlinskog zida, dok je kao bilo živo, tek je životarilo životom ispodprosječnog hollywoodskog zombija. Bulgakovljeva rečenica jeste sočna, dijalog mu ponekad bude i lepršav ali sudeći bar po Majstoru i Margariti trebat će puno više od puke adaptacije da se publiku navede na vodviljski osmjeh ili u neko više duhovno stanje sarkastične ekstaze. Ali naravno ja o psećem srcu, zapravo o tekstu Pseće srce ne znam puno, a i potrudit ću se da tako ostane bar do premijere.
Premijera je uvijek u kazalištu svečani događaj, za glumce i protagoniste, za autorski tim i scenske radnike, za ravnatelja i za biljetere i prodavače ulaznica. Da ublažim nestrpljenje čitam s promotivnog materijala:
Roman Pseće srce uzrujao je tadašnju vlast do te mjere da je bio predmet cenzure dugi niz godina te je, iako napisan 1924., objavljen tek nakon Bulgakovljeve smrti. I to 1969. u Parizu, a tek 1987. u Sovjetskom Savezu. Nastao je kao bolni krik protiv besmisla, kao kritika sovjetskog komunizma (profesor Preobraženski se nameće kao Lenjin, njegov asistent doktor Bormental kao Trocki koji je u stalnom sukobu sa Šarovom – Staljinom, a pomoćnica Zina – Zinovjev koji ne zna treba li se uključiti u cijeli proces ili ostati po strani), ali uz sve te konotacije i reference, on je prije svega slojevit, dubok, mudar i satiričan prikaz dehumanizacije ljudskog bića. Jedan od protagonista cijele priče upravo je pas Šarik te taj lik predstavlja dragocjen scenski izazov i nudi jedan nesvakidašnji glumački zadatak. Priča je, naizgled, vrlo jednostavna. Profesor Preobraženski, ugledni je liječnik i znanstvenik koji proučava sve moguće načine na koje se ljudski organizam može pomladiti. Tako se dosjeti tome da jednome psu lutalici transplantira ljudsku hipofizu. Eksperiment uspijeva, pas postaje sve mlađi i postupno se pretvara baš u onakvog čovjeka čiji je organ naslijedio. Postaje pijanac, prostak, prevarant, lopov i, kao najveći udarac profesoru – poklonik komunističke vlasti. Aleksandar Švabić, Vedrana Klepica i Ivan Penović u svojem će se scenskom čitanju posvetiti istraživanju onih aspekata ovog djela koji se odnose upravo na humanost. Koje su to karakteristike koje nas čine čovjekom, odnosno, nečega bez čega to definitivno nismo? Na kraju krajeva, svatko je odgovoran za svoje srce i svoja djela, ma u kojem vremenu živio i političkom režimu pripadao.
3 – Započinje predstava.
Kao što sam i očekivao puno je vizualnih i akustičnih detalja, a i dosta teksta je potrebno izgovoriti da bi se pripremile sve okolnosti koje bi nas trebale uvesti u priču. Kao nepripremljeni gledatelj s dosta znanja o prilikama u sovjetskoj Moskvi tridesetih godina prošlog stoljeća uglavnom uspijevam uhvatiti priču i likove. Borim se s tekstom kojeg su autori adaptacije ostavili, a još više s rezovima i prazninama čije bi značenje trebao sam upotpuniti. Po prvi puta u životu mi je žao što nisam pročitao tih stotinjak stranica dramskog predloška, pripovijetke ili za ruske pojmove stvarno minijaturnog romana. A sad je kasno. Nažalost nema ni pauze između prvog dijela u kojem se predstava sagledava iz pseće perspektive i drugog dijela koji je ispričan sa humanoidnog stajališta. Istina nedostatak pauze naglašava vizualnu krvavu brutalnost same operacije pretvorbe psa u čovjeka koja je u samoj pripovijetci, a to danas pozitivno znam jer sam pripovijetku u cijelosti pročitao, opisana preciznim kirurškim jezikom neobično vjerno pa je i po tome vidljivo da Bulgakov svoj izričaj ne temelji samo na tečnoj rečenici već i na racionalno-hladnoj medicinskoj logici kojom secira kulturološku pozadinu svog vremena.
Epilog
Преступление созрело и упало, как камень, как это обычно и бывает.
Zločin je sazrio i pao kao kamen, kako to obično biva.
Sad kad sam pročitao pripovijetku Pseće srce koja me nije razočarala, ali ni oduševila poput svevremenskog romana Majstor i Margarita dojma sam da je predstava ispustila neke bitne elemente Bulgakovljeve dramatike ostavivši, s namjerom ili bez nje, u tkivu predstave praznine neizrečenog i godarovske rezove upitna značenja. Ne znam. Možda griješim, ali ću to provjeriti ponovnim gledanjem. Pa ako mogu ja dvaput pogledati istu predstavu možete i vi bar jednom. Pripremite se, čitajte Bulgakova, možda vas neće nasmijati do suza ali plača će sigurno biti. Stižu nova vremena, stižu oluje s istoka. Iz Kijeva; iz Moskve. Čini se da je zločin uistinu sazrio i pada poput kamena i samo je pitanje dana kad bi se mogao sručiti i na naše glave.
Bulgakov u svojoj pripovijetci Šarikova naposlijetku opet vraća nazad u pitomu pseću formu Šarova, u predstavi je to nekako drugačije riješeno. A u stvarnom životu? Što ćemo sa Šarikovima našim svagdašnjim; primitivcima, seljačinama i arogantnim nasilnicima. Hoćemo li dopustiti raznoraznim Poligrafovima Poligrafovičima da nam nameću svoje frustracije i svoje istine; da nam prijete siromaštvom, progonstvima i ratom? Apokalipsom?
