Epilog tjedna u kojem je javnost doznala da se naplaćuje PDV za svaki poziv pomoći za unesrećene i da se 200 kontejnera koje je Turska ustupila državljanima Republike Hrvatske ne može vratiti jer u njima još borave ljudi, zasjenila je samo vrhunska umjetnost Charlie Hebdoa koji valjda ima vremena za satiru na tragu Kurdi – Turci dok se pod ruševinama vade raskomadana tijela i to baš i Kurda između ostalog i valjda je tu negdje i trebala biti poanta.
✏️Le dessin du jour, par #Juin pic.twitter.com/kPcEqZDocO
— Charlie Hebdo (@Charlie_Hebdo_) February 6, 2023
Naravno, trenutak za ovu toliko progresivnu poruku tako je primjereno odabran da ne možeš ne čestitati tom wannabe Gillray crtačkom peru na dosjetci; pomisliš koliko je zabavno sunovratiti se s desetoga kata u iščekivanju da te još sedam katova prikliješti u gluho doba noći, a dok krvariš iz usta jer jedeš cigle i boriš se za zrak obično razmišljaš je li konačno riješeno to kurdsko pitanje, jesi li Turčin ili nešto drugo te komu su potrebni tenkovi.
I svi to gledamo dok smrt pobjeđuje na ekranima. I turska. I kurdska. I sirijska. I ona koja još nije ni rođena i neće nikada ni dobiti priliku.
Da, ispada, to je ta klik – umjetnost moralizirajućega Zapada u viziji Charlie Hebdoa koji se usuđuje, kao da i njihova država ne nosi povijesno breme genocidnosti, taracanja i kolonijalizma prodati taj Progres na Twitteru, na kioscima, na portalima imajući vremena za valjda političku biopsiju tkiva 29 000 + mrtvih tijela kako bi si podigli vidljivost u trenutku kad ljudi pod ruševinama ne samo da nemaju vremena nego nisu ni vidljivi pod ogromnim betonskim blokovima. Zaboravlja urednik Charlie Hebdoa da su im, dok su držali mrtve ruke svojih kolega iz redakcije, upravo brojni turski kolege novinari pružili podršku i zato je, dok sada gledamo kako ne ginu samo oni nego i čitave njihove obitelji, mahanje nacionalnim povijesnim podjelama i podmetanje politike žrtvama iz svoga toploga doma sa sigurne udaljenosti krajnje degutantno i uostalom nebitno budući da potres jednako svija i uništava kosti i turskoga i kurdskoga i sirijskoga čovjeka.
Bio bi izraz civilizacijskoga dosega reći oprostite, pogriješili smo. Ponijelo nas je. Ispričati se jer karikatura koju je plasirao Charlie Hebdo ovako kako je postavljena (i s obzirom na trenutak!) može se jedino interpretirati kao morbidna klik – reklama svoga sadržaja preko izvanredne vijesti tjedna i leševa svidjelo se to njima ili ne. A može li nam o moralu išta poručiti netko tko ovako tešku nesreću koristi u promociji svoje vidljivosti? Pitanje na koje ponajprije uredništvo Charlie Hebdoa mora sebi odgovoriti ako želi izbjeći takvu psihoprofiliranost. U međuvremenu, ispričali se ili ne, svakako su dobili što su željeli i to veoma uspješno: kontroverzu, klikove, reakcije, vidljivost.
Mrtvi će, s druge strane, dobiti svoju sahranu. Jedino za žive za par tjedana nikoga neće biti briga. A pogođenih je, prema nekim procjenama, preko 20 milijuna. Njima, kad se kamere ugase, ostaje trajna nevidljivost i trauma dok skupljaju komadiće svoga rasturenoga života bili Kurdi, bili Turci.
A ta umjetnost nije smiješna, Charlie.
