Autor: Aleksandar Olujić
Na današnji dan, u jeku najvećeg rata kojeg je ovaj svijet ikada vidio, sastala se u šumi Brezovica, nedaleko Siska, grupa ljudi s nakanom da se oružjem bore protiv vojne sile koja je u to vrijeme nezaustavljivo gazila sve pred sobom. U tu svrhu osnovali su „nekakav“ partizanski odred.
Da nisam odmah na početku spomenuo Sisak i Brezovicu čovjek bi mogao pomisliti kako govorim o nekoj verziji filma o Robinu Hoodu ili možda o nekom hollywoodskom blockbusteru koji ima za temu američki rat za neovisnost. No, ruku na srce radi se o istoj priči: jedna mala grupa ljudi odlučuje se boriti protiv tiranije, nepravde i terora koji sprovodi nadmoćna i naizgled nepobjediva sila. Ali, u ljudskoj povijesti se, hvala Bogu, već više puta pokazalo kako je Njegoš bio u pravu i boj zaista ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. A, toga dana, 22. lipnja 1941., trebalo je zaista imati hrabrosti i odlučiti se boriti protiv takve sile.
Nije to bio prvi a ni zadnji put da su se ljudi ovog kraja primili oružja i ustali u obranu slobode i svoje domovine. 1593. godine, na isti dan (22. lipnja) zbio se događaj koji je zlatnim slovima upisan u povijest naše zemlje. Pod zidinama sisačkog Starog grada zaustavljena je i poražena vojska ondašnje svjetske velesile: Turske. I tada se skupila šačica odvažnih i stala na branik Hrvatske, odlučna u svojoj namjeri da obrane svoj dom od premoćnog neprijatelja.
A, skoro na isti dan, 23. lipnja 1991., postrojavanjem na ORA-i u Sisku osnovana je prva dragovoljačka postrojba Hrvatske vojske, 57. samostalni bataljun pod zapovjedništvom Ante Bobetka, koji će poslije spajanjem s 120. brigadom, MPOAD-om i vojnom policijom Sisak postati 57. brigada HV „Marijan Celjak“ Sisak, dobivši ime po poginulom dozapovjedniku SAMB-a Marijanu Celjaku. Pripadnici ove postrojbe će sve vrijeme Domovinskog rata, provesti na prvoj liniji bojišnice.
Dan kada je 1941. osnovan Sisački partizanski odred u bivšoj državi nikada nije uživao ugled koji je zasluživao. Kao dan ustanka u Jugoslaviji se slavio 4., a u Hrvatskoj 27. srpnja. 22. lipnja nije bio zabranjen, ali je sveden na nekakvu lokalnu priču u stilu: istina je da ste se vi nešto tamo se igrali, ali nije to bilo ništa ozbiljno ni važno. 22. lipnja, odnosno Dan antifašističke borbe je u neovisnoj Hrvatskoj proglašen nacionalnim praznikom, ali nikada nije bio od svih prihvaćen. Razlozi su poznati svima i ne treba ih posebno navoditi. No, svi bi mi morali zastati i razmisliti o ovome: Da nije bilo tih 79-ero koji su 1941. u Brezovici osnovali prvi antifašistički odred u Hrvatskoj, Jugoslaviji i okupiranoj Europi, čije bi trupe 1945. umarširale u Zagreb, čiji bi danas bili Istra, Rijeka i Zadar i da li bi uopće danas bilo neovisne i suverene Hrvatske?
