Meni još ne treba ali za koju godinu sigurno će mi dobro doći. Znam da ti aparati nisu jeftini, pogotovu oni bolje kvalitete. Jedan stvarno dobar aparat košta čak i 2000 eura po komadu. Mislim po uhu. Dakle, za oba uha cijena bi bila 4000 eura. Naravno da ima i onih jeftinijih kineskih za 50 eura no ti su velika napast pa jako slabo rade, brzo troše baterije i nisu ugodni za nositi u uhu. Obični ljudi mogu čuti frekvencije zvučnih signala između 20 i 20.000 Hertza. Što je čovijek stariiji, teže mu je čuti visoke tonove. Kad se sluh pokvari pa kad je gornja granica 8000 Hertza, e onda već treba slušni aparat. Moderni slušni aparati su mali pa se ni ne vide. Neki imaju bateriju koja se može preko noći napuniti, a osim toga, imaju ugrađeni bluetooth pa se mogu spojiti na pametni telefon. Neki aparati se nose iza uha, neki u uhu, a neki su opet u slušnom kanalu pa se ni ne vide.
Sigurno se pitate zašto sam se uhvatio ove teme?! Pa zato što sam prošli vikend doživio nešto neuobičajeno. Parkirao sam mog mercedesa na parkiralištu i krenuo prema trgovini da kupim poklon za unuka koji će uskoro navršiti 4 godine. Prelazim tako cestu i vidim na asfaltu slušni apparat. Odmah sam skužio da je neke skupe marke pa sam ga pokupio. Da ostane na asfaltu, mogao bi preko njega prijeći auto i uništiti ga. Vidim da nema nikoga u blizini i što ću nego ga spremiti u džep. Kad sam došao kući, odlučio sam staviti sliku aparata na facebook i zatražiti ljude da je podijele u nadi da ću pronaći vlasnika.
Jedan moj dobar prijatelj Bob W. iz južne Kalifornije se javi na face sa slijedećim komentarom: “Aparat vjerovatno ima serijski broj preko kojeg se može pronaći vlasnik”. I ja lijepo nazovem trgovinu u blizini i popričam s njima. Oni su mi rekli kako da nađem serijski broj i da mi treba jako povećalo da ga očitam. To meni nije problem jer sam, kao što znate, urarov sin pa imam dobro povećalo. I dam toj curi iz trgovine serijski broj slušnog aparata. Ona onda pronađe u kompjuteru ime i telefonski broj osobe koja je kupila taj aparat. Čak je u kompjuteru bila poruka da je suprug te gospođe koja je izgubila aparat već nazvao trgovinu i rekao da je aparat izgubljen i da trebaju novi koji, na žalost, košta punih 1600 eura. Ta cura iz trgovine je dala moj broj telefona tom gospodinu i on me 15 minuta kasnije nazvao.
Ljudi dragi, ne možete si ni zamisliti koliko je on bio sretan. Kaže da cijelu noć nije mogao spavati. Ta par je negdje u sedamdesetim godinama, penzioneri, pa su bili nesretni jer su izgubili veliku lovu. Njegova supruga se 4 puta vraćala na to parkiralište i biznova bezuspješno tražila slušni apparat. Mogu si zamisliti kako su bili sretni jer 1600 eura nije mala stvar, a ja sam im čak došao na kućni prag donijeti taj aparat. Eto, baš sam i ja sretan da sam danas nekoga toliko usrećio! Možda sam i sretniji od njih. U stvari, otkrio sam što je istinska sreća. To je pomoći svom bližnjemu. Što ono stoji u Bibliji: voli bližnjega svoga kao samog sebe?!
Mogao sam taj sitni aparatić šutnuti u grmlje ili zgaziti ali odlučio sam napraviti podvig od toga. Ipak je to fantastična stvar. Pronaći slušni aparat. Staviti sliku na facebook. Onda dobiti savjet od prijatelja iz Kalifornije. Pa povećalom moga tate urara iz Gline, očitati serijski broj i na kraju dobiti ime vlasnika preko baze podataka iz trgovine koja je u susjednom gradu. I na kraju vratiti aparat toj gospođi koja je stvarno bila sretna da je priča dobila happyend.
By Marijan Jozić
