Oppenheimer šešir

Još za vrijeme gimnazije, bio sam zagrijan za nuklearnu fiziku. To je bilo vjerovatno zbog toga što nam je fiziku predavao moj pokojni imenjak Marijan Brebrić. On je bio profesor u Glini, ali rodom Petrinjac. Kad se njega sjetim, sjetim se one priče da svatko od nas ima omiljenog učitelja ili pofesora. Kad se sve pomnoži i podijeli, dođe se do zaključka da svatko svoje omiljene profesore i učitelje može nabrojati prstima jedne ruke. Marijan Brebrić je za mene bio na jednom od prva tri mjesta. Zbog toga sam se i jako zanimao za fiziku. Marijan me je upoznao s nuklearnom fizikom ali na žalost, nisam krenuo u smjeru nuklearne fizike nego u smjeru elektrotehnike. A to je negdje u blizini. Tih godina sam pročitao puno knjiga o nuklearnoj fizici i o nuklearnim bombama. U vrijeme moje gimnazije, a i dugo kasnije, bio je hladni rat i stalno se pričalo o bombama i uništenju svijeta. Tad sam prvi puta čuo za Roberta Oppenheimera koji je po nekima bio otac atomske bombe. S tim se ne slažem. Openheimer (Opi) je u stvari, vodio tim od tisuće inženjera koji su na kraju napravili bombu. Openheimer je bio genijalni inženjer i zbog toga je mogao držati tisuće drugih pod kontrolom tako da su radili prema istom cilju. Bomba je bila uspjeh tima, a ne samo jednog čovjeka. On je u stvari, bio lice toga tima.

Moje znanje o Oppenhaimeru je bilo fragmentarno jer sam o njemu čuo preko nekoliko knjiga i članaka. Malo po malo, prošao je hladni rat i nije se puno pričalo o bombama sve do sada kad je Putin upao u Ukrajinu. Upravo u takvoj situaciji došao je u kina film Oppenheimer. Odmah sam odlučio da ga odem pogledati iako je jako dugačak (3 sata). I sad su se poklopile tri stvari. Napetost u Ukrajini, moj posjet muzeju avijacije u Washingtonu i film Oppenheimer. Zašto muzej avijacije? Pa tamo je onaj originalni avion koji se zove Enola Gay i koji je u stvari bacio prvu bombu na Hirošimu.

Enola Gay (B-29)

Sada o Oppenheimeru. Iako dugo traje, film je jako zanimljiv. Pogotovo za one koji imaju barem malo pojma o atomskim bombama i o projektu koji je on vodio. Film je u stvari, jako poučan i pokazuje kako su političari u Americi (a i uopće) jako korumpirani. Radi se o borbi za moć. Oppenheimera, genijalnog fizičara, su postavili na čelo projekta. Kad je napravio ono što su zahtjevali, jednostavno su ga odbacili. On je možda prekasno uvidio da je nuklearno oružje strašna stvar i na kraju ga je pekla savjest. Čak je poslije Hirošime rekao američkom predsjedniku da ima osjećaj da su mu ruke krvave. Ali, umjesto da mu pomognu, političari su ga ismijavali i na kraju proglasili komunistom tako da ga se riješe. Tako je to s političarima. Kad te trebaju, sve je u redu. Kad te više ne trebaju, jednostavno te odbace i zaborave. Sve u svemu, film je pokazao da je Oppenheimer tragičan heroj.

Poslije filma sam skužio zašto Einstein nije htio imati nikakvog posla s atomskim bombama. On je čak je potpisao peticiju (zajedno s još stotinu znanstvenika) da je protiv upotrebe nuklearne energije u ratne svrhe. Svi su znali kakva je to strahota ali što im vrijedi kad svijetom vladaju političari. Zato se nadam da današnji političari imaju barem malo pameti pa da neće upotrijebitii atomsko oružje.

Slijedeći dan nakon filma Oppenheimer, naiđem  na trgovinu gdje se prodaju Oppenheimer šeširi. I što da radim kad sam ja jedan od muškaraca koji nose šešir?! Kupim si tako šešir modela Oppenheimer.

By Marijan Jozić