Noć je duga ako se čovjek probudi u 3 sata i ne može više zaspati. To se zove Jet-leg. Moja unutarnja ura nije sinhronizirana s rotacijom zemaljske kugle pa se rano probudim. U Europi je 9 sati ujutro ali u Atlanti je još noć.
Nakon 2 sata ipak uspijem zaspati ali me u 7 sati već probudi veker. Počnem se električno brijati pa mi se ugasi aparat jer je baterija prazna. Sranje. Stavim aparat na punjač i odem na tuširanje i doručak. U tih pola sata se baterija napuni pa se uspijem obrijati. Znam da me uvijek na putu nešto muči pa se nadam da ako je samo baterija brijaćeg aparata, onda nema frke.
Odem ja tako na konferenciju koja počinje u 9 sati. Otvorenje i početni govor. Ovaj put su našli 4 ženske pa svaka ima desetak minuta da nešto ispriča. Nakon toga se mogu postavljati pitanja ali jedna od tih cura je dominantna pa nikako da prestane pričati. Ra ta ta ta ta. Svako pitanje ona odgovara i ne da drugima doći do riječi. Sreća da je 10,30 sati pa je prva pauza. Našao sam nekoliko poznanika pa pričamo i obilazimo štandove.
Prođe tako cijelo dopodne. Onda ručak pa opet štandovi. Dosta je to veliko pa sam se napričao o svemu i svačemu. Pošto opet imam kaubojski šešir, svi me uoče i zapamte. Moja taktika radi. U Rotterdamu sam na konferenciji isto hodao sa šeširom na glavi pa su me, kao što znate, često pitali gdje mi je konj. U Americi je drugačije. Tu pitaju: “Hej kauboj, gdje ti je pištolj?!” Ipak to ima neke veze s kulturom.
Napokon dolazi 4 sata i u dvorani u se sakupili ljudi. Ja sam slijedećih dva sata predsjednik. Sva tri prezentatora su pričali o umjetnoj inteligenciji u zrakoplovstvu. I sam sam se iznenadio kako sam dobre prezentatore imao. Poslije svega toga je party time – večera i nakon toga razgovori o avionima i jako hladno američko pivo. Toliko je hladno da se ni ne pjeni. Čak se može dobiti u smrznutoj čaši koju izvade iz frižidera.
Na izlazu iz hotela naletim još na neku Holanđanku. Ispostavilo se da cijela posada spava u hotelu gdje imam konferenciju. Malo sam se napričao po holandski pa sam joj rekao da sam 40 godina radio u njezinoj firmi. Ona zamalo da padne na tu holandsku guzu.
Na konferenciji sam još naišao na neku zgodnu Albanku s Kosova. Ona je u Americi i radi u nekoj software firmi. Pitam je da li pozna Kadriju, slastičara iz Gline. Kaže da ne. Bilo bi mi čudno da ga pozna??
Slijedeći dan opet ista rutina. Jedino ovaj put j stojim na pozornici i prezentiram. Puna sala inženjera. To mi daje poseban ugođaj. Na nekim konferencijama sam znao stajati pred 750 inženjera. Ovaj puta je stotinjak. Poslije toga jutarnjeg nastupa opet puno hodanja i pričanja. Jedva sam dočekao 2 sata pa da otpilim i moj zadnji nastup. Ovaj put opet kao predsjedavajući ali sa 4 prezentatora. Nakon toga sam malo po malo došao u vremenski škripac jer me čeka let za Washington. Nisam se mogao čekirati preko interneta pa to moram učiniti na aerodromu. Pokupim tako stvari i brzo do Marte kako zovu metro u Atlanti. Nakon točno 30 minuta sam na aerodromu. Onda najprije u red da se čekiram i isprintam kartu. Nakon toga u red za kontrolu kofera. Onda u red za vlak i napokon dođem do aviona.
Do viđenja Atlanta, dobra večer Washington!!!
By Marijan Jozić
