Photo by Robert V. Ruggiero on Unsplash
Autor: Aleksandar Olujić
U životu ima puno stvari koje možemo birati, ali isto tako ima i onoga što ne možemo. Društvo, prijatelje, školu ili fakultet možemo birati. Obično pritom imamo nekoliko opcija.
S druge strane roditelje i obitelj, na primjer, ne možemo birati. Znaju se miješati u naš život i ponekad nam ići na živce, ali što da radiš. Možda im možemo naći desetke mana, ali oni su tu takvi kakvi jesu i ne možeš ih, čak i kad bi htio, jednostavno prekrižiti i nabaviti nove. To što nam nešto kod njih zna smetati ne znači da ih zato manje volimo i poštujemo.
Isto tako, nismo u mogućnosti birati vlastitu seksualnu orijentaciju. Da se poigram riječima jedne stare narodne pjesme: Ne’ko voli crne oči, ne’ko plave boje, a bogme ima i onih koji padaju na obadvoje. Problem kod preferencije određene „boje očiju“ je društvo u kojemu živimo. Premda je puno napora učinjeno da se razbiju krive predodžbe, strahovi i predrasude koji su upereni protiv homoseksualaca (LGBTQIA+ osoba u cjelini) pa se čini kako je ono danas tolerantnije prema tome dijelu ljudskih života, još uvijek smo daleko od toga da budemo društvo koje ne da neće osuđivati homoseksualnost, već će ga zaista prihvaćati kao potpuno normalno ponašanje.
Najveću prepreku do ostvarenja tog cilja ne predstavljaju vatreni protivnici koji galame i psuju. Pravi su problem oni naoko tolerantni, oni koji u datom trenutku podatak o nečijoj seksualnoj orijentaciji koriste kao oružje protiv njega. Sa smiješkom.
Što se mene tiče, nemam ništa protiv toga da bilo koja osoba pa i naš ministar bude homoseksualac, ali imam protiv toga da bude peder.
Napomena: Stavovi i mišljenja izneseni u članku osobni su stavovi i mišljenja autora istog i ne moraju nužno odgovarati stavovima portala.
ZG-KULT
