Autor: Marjan Gašljević
Ono poodavno kada je Nina Obuljen Koržinek predstavljena kao ministrica kulture poslije njezinih prvih istupa ocijenio sam da, „ovoj ne bih dao dvije nacrtane guske da ih čuva.“ Samo nekoliko dana poslije „uništila“ je moju procjenu izguravši brata na direktorsku poziciju Dubrovačkog aerodroma. Posuo sam se pepelom sve misleći da je to, eto, samo jedan trenutak.
Kroz sve mijene i promjene, njih 30, Plenkovićevih Vlada Obuljen Koržinek stameno i, nekako, pogubljeno stupala je u sjeni i tragu Premijera te se, kažu insajderi, premetnula u osobu od njegovog najvećeg povjerenja. Bilo me ja malo i sram što sam je u startu tako loše ocijenio. Ono, kada bi joj se i desio neki, ‘ajd recimo, nestašluk ona bi to tako smušeno i snuždeno opovrgavala da si baš morao povjerovati. Ma tko može lagati onim njonjavim dubrovačkim samoglasnicima? To jednostavno zajedno ne ide.
I sada, eto, oni nesretnici iz EPPO-a upali najprije na Geodeziju pa odande pravo u Ministarstvo kulture. Plačalo se, priča se i piše, svašta nešto i po nekoliko puta. Te 3D snimanje Glavnog kolodvora, te ove, te one zgradurine. I što je zanimljivo sve te silne snimke nisu korištene za postpotresnu obnovu, a i, kažu, masno su preplaćene. I sada se ministrica čudom čudi i pokušava, onim svojim njonjavim dubrovački samoglasnicima, izazvati kod slušateljstva sažaljenje tipa, „pa ona takva zbilja, možda, nije znala što se to zbiva i tko tu koga.“
Ono, čini mi se, sve je krenulo kupnjom Geodezije luksuzne jahte. Hm, ona, notorna Dubrovkinja, nije mogla ni u primisli pomisliti da se s tom jahtom neće kružiti oko Glavnog kolodvora da bi, u konačnici, vrijedni stručnjaci s Geodezije dobili kvalitetnu 3D snimku? I to, naravno, košta. Što košta da košta?
Na koncu štorije, dakle, u Ministarstvo, kao u neka davna vremena, uletješe Huni s onim famoznim: „Di su pare?“ E, bome, sve mi se čini da odoše i one dvije nacrtane guske s Ninina papirića. Biti će, eto, trideset prva recka na Plenkovićevom revolveru odstrjela nepoćudnih ministara. Pa zar tako sine Brute? Bome, to je bitka svih bitaka. Boj protiv korupcije. Prokužene.
Istovremeno Plenković boj bije i protiv svih koji dižu buku. Tamo neki Predsjednik države i neka svakakva oporba dižu buku oko eventualnog imenovanja suca Turudića na mjesto šefa DORH-a. „Sve je po protokolu i zakonu.“ Žesti se Premijer. Jebiga, stvarno jest. Za onog tko ima pouzdanih (koji ništa ne propituju) 76 ruku u Saboru nikakav problem nije niti amnestirati Ali Babu (i svih 40 hajduka) te ih preimenovati od razbojnika u dobrotvore.
Iskreno, skoro kao i za notornu Ninu, spram Turudića imam određene simpatije. Lik je, jednostavno, frajer. Ima nastup. Siguran, rječit, konkretan. Ima i stila.
E jeboga stil skoro k’o i Ninu guske na papiru. Eto ga rastežu za neko odijelo koje mu je, navodno, kupio osumnjičenik Kovačević.
„Pa neće, valjda, viđeni sudac hodati okolo u trenirci? Dinamovoj?“
Svaki čovjek u životu može neke stvari birati, a neke, ma koliko i htio, su mu nametnute. Ono, kao tata i mama. Birati čovjek može suprugu, i to ako, a pouzdano može birati prijatelje. I tako, moj dragi Turudić, za prijatelja širokoručno prigrli Zdravka Mamića. Ma, i Zdravko mi je drag i simpa posebno zbog onih svojih neformalnih, „sve vas nabijem na …..“, ili antologijskog epiteta, „đubre mučko …“.
Prijateljstvo je divna stvar, međutim, nespojivo je s činjenicom da je isti taj pravomoćno osuđen na 6,5 godina zatvora i da je bijegom u BiH izbjegao hrvatsko pravosuđe i kaznu odslužiti u Hrvatskoj.
Koliko je, u konačnici, od odijela do teškog kriminalnog dijela?
Više ne vjerujem ni guskama!
Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstu osobna su mišljenja i stavovi autora istog i ne moraju nužno izražavati stav ili mišljenje portala.
ZG-KULT
