Baš sam bio na trećoj rečenici komentara facebook objave kad je pao Internet. Zapravo Internet nije pao ali Metin sustav identifikacije korisnika jest i sve one krasne misli koje su tavorile nespremljene u bespućima Interneta nestadoše zauvijek. Poslije kad se Meta oporavila(,) od one moje tri krasne misli, koje sam čak i numerirao brojevima, preostala je samo prva:
1-recenzent koji se ne može dovinuti tko je autor članka, ma koliko se svi u procesu recenzije trudili biti “slijepi” i nevješti je ili loš recenzent, ili pristigli članak nije vrijedan niti čitanja, a kamoli recenzije!
Za široko pučanstvo koje nikad neće otvoriti gornju poveznicu evo njegove minimalne prezentacije: riječ je o publiciranju filozofskih članaka u domaćim i stranim časopisima. Naravno, o objavljivanju misli i promišljanja u filozofskim časopisima ne znam puno no kako tekst započinje rečenicom vezanom uz kontroverzni članak Einsteina i Rosena iz 1936. koji su pokušali objaviti u, kako onda tako i danas, prestižnom glasilu svih fizičara Physical Review, našao sam se pozvanim. Članak im je naime bio vraćen na doradu zbog „loše“ recenzije. Na to se Einstein bio jako naljutio, jer kao neće oni njega recenzirat’, pa su isti objavili u manje uglednom časopisu. Poslije je i u njemu došlo do stanovitih preinaka pa priča o problemima odnosa naučne objektivizacije i ljudske sujete u kolopletima znanstvene komunikacije i racionalne istine tu ne staje nego doživljava svoj višedijelni nastavak koji bi mogao biti interesantan tek nekolicini mojih FB „prijatelja“ koji se u taj hiperprostor mogu uključiti na poveznici. Zaključujem! Do sada je o tom, za današnje pojmove skandaloznom ponašanju Velikog Alberta, napisano čitavo jedno more što „znanstvenih“ crtica, što citabilnih traktata.
I dok pišem rečenicu isprike koju je već do sada dobrano iziritiran čitatelj ovih redaka i zaslužio prisjetih se: pod 2- sam na fejsbuku lamentirao o tome da je dobar recenzent samo onaj recenzent koji je u sukobu interesa jer ako nije onda mu je stalo samo do honorara za recenziju koji ne mora uvijek biti direktno financijske prirode je se potvrdnica da ste recenzent može rabiti i pri znanstvenom napredovanju…
Poslije pod 3- je bio neki zaključak kako je suvremena znanost zapravo lijepo isprepletena (entanglirana kako bi to rekli moji kolege kvantni optičari) financijsko-globalističkim nitima partikularnih interesa upredenih u objektivizirano klupko laži i prividnih istina, te dobrano impregnirana licemjerjem koje će svaki pošteni, a posebice nepošteni znanstvenik s gnušanjem odbiti.
Sada mi je drago da je ono pod 2- i pod 3- zauvijek iščezlo s Interneta. Nema nikakve svrhe provocirati animozitete kod teško skupljenih FB prijatelja čiji prag tolerancije jedva doseže selfi s kućnim ljubimcem za vrijeme poslijepodnevnog odmora ili krišku pice na oslikanom tanjuru sa subotnjeg blagovanja. Bolje je otvoriti neki kraći roman ili novelu, osamiti se i uživati u nepatvorenom okružju subjektivnih dojmova i vlastitih istina za koje nikom ne moram podnositi kvaziznanstveno izobjektivizirane račune.
Danas je na redu José Saramago. Za vikend ide niz premjernih predstava u Kerempuhu prema predlošku tog portugalskog autora iz novele: As Intermitências da Morte u nas prevedene kao Kolebanje smrti prema engleskom prijevodu: Death with Interruptions. U Kerempuhu su pak predstavi nadjenuli ime: Smrt na dopustu što je jezično korektno, ali može dovesti u semantičku zabludu.
José Saramago, portugalski književnik [1922 – 2010]. Bez veće školske izobrazbe, zarana se »odao samoobrazovanju«, te je promijenio nekoliko zanimanja (bravar, službenik u državnoj upravi, djelatnik u više nakladničkih kuća, novinar) prije nego što je postao profesionalnim književnikom. Već prvim romanom (Udžbenik slikarstva i krasopisa – Manual de Pintura e Caligrafia, 1977) otvorio je niz bitnih pitanja o čovjeku, društvu i književnosti svojega doba. Tim se pitanjima u sljedećem romanu (Podignut sa zemlje – Levantado do Chão, 1980) pridružuje i pitanje čovjekove vjekovne borbe protiv društvene potlačenosti. To djelo označilo je »problematizaciju povijesti« kao središnju temu cjelokupnoga njegova stvaralaštva, osobito u romanima Sjećanje na samostan (Memorial do Convento, 1982), Godina smrti Ricarda Reisa (O Ano da Morte de Ricardo Reis, 1984) i Priča o opsadi Lisabona (História do Cerco de Lisboa, 1989). U njima se povijesni prizori, mjesta i likovi opisuju historiografski krajnje vjerodostojno, ali s prepoznatljivim autorskim odmakom koji se ogleda u pozornom promišljanju povijesne zbilje u svjetlu njegova ideološko-književnoga svjetonazora lijeve orijentacije. U ostalim djelima problematizira religijske, odnosno apokaliptičke teme, likove i mitove, varirajući motive grijeha (društvenih struktura), moralne odgovornosti, odnosa čovjeka prema Bogu i sl. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1998.
Ja obično prikupim elektronske verzije književnog originala i prijevoda na jezike kojima sam kao vičan pa onda na preskokce nastojim uhvatiti jezične i stilske karakteristike književnog djela, pa i književnika samog. Jedan nobelovac možda zaslužuje i kvalitetniju pripremu, no eto u vremenskom nedostatku poslužit ću se ovom kratkom novelom koju kritika ne spominje kao reprezentativnu. Microsoftova Raquel čita: As Intermitências da Morte. Raquel je jedan nadasve ugodan ženski alt koji šuškavom erotičnošću ispunjava sobu zvukom poslijepodnevnog lahora koji se probija kroz zapuštene aleje šimšira što skrivaju apšisali kamen crnih nadgrobnih ploča. Duge, preduge rečenice Witgensteinovski precizno seciraju fenomen smrti koja je naprasno odustala os svog posla i nitko više ne umire. Gotovo pa objektiviziran traktat o umiranju, tj. o nedostatku umiranja. Nema tu ljudskog krika ni muka kao u Šimićevoj pjesmi, niti iritantnog zrikanja koje se miješa sa zvukom prosijanih kostiju kao u Babajinoj verziji Novakova Izgubljenog zavičaja. Možda tek malo konstatacije neminovnosti iz Matoševe Utjehe kose, ali Matoševa rečenica je kratka i odsječena, suptilno mislena u svojoj interpunkciji dok je Saramagov izričaj žurnalistički faktičan i doslovan; lišen interpunkcije pa ga je kao i samu smrt, uostalom, nemoguće ukrotiti mislima.
U zraku lebdi odjek Raquelinih baršunastih riječi nošenih ranovečernjim povjetarcem preko grobnih lijeha obraslih pelinom i sasušenom mahovinom. Kolebanje smrti se po prvi puta u Hrvatskoj postavlja na kazališne daske. Evo što o tome kaže Adela Kulenović, asistentica dramaturginje autorskog tima.
U jednoj državi na sedam mjeseci prestane postojati smrt. Premda nestanak smrti isprva zvuči kao idealna situacija, svježe besmrtan narod ubrzo se mora nositi sa krizom zdravstva, ekonomije, pojavom kriminalnih organizacija i prijetnjama susjednih država. Ljudi i dalje normalno stare i obolijevaju, ali bez smrti samo se gomilaju na granici života, a i na granici države. Razotkrivaju se i igre moći vlade, Crkve i monarhije te njihovi prljavi poslovi. O državi se ne zna mnogo i tako ove uvijek relevantne teme postaju univerzalno primjenjive na bilo koje područje i povijesno razdoblje.
Autorska predstava „Smrt na dopustu“ nije izravna adaptacija Saramagova romana, već je kroz rad redatelja Kokana Mladenovića s ansamblom Kerempuha poprimila kontekst regionalnih prilika i tema kojima smo svakodnevno izloženi, zadržavajući Saramagovu neodređenost i satirični odmak. Dok se u romanu takva vrsta odmaka postiže autorovom osobitom vrstom pripovijedanja te brižljivo odabranim motivima oko kojih plete mrežu situacija, u našoj se predstavi taj isti dojam ostvaruje drugim sredstvima. Neka od njih su brechtovska gluma, pjesme i humor koji, osim iz komičnih situacija, proizlazi i iz britkih i svevremenskih dijaloga po uzoru na velikane komedije Groucha Marxa i Woodyja Allena.
Osim humoristične kritike društva, „Smrt na dopustu“ donosi gledateljima i novo, personificirano viđenje Smrti te odgovara na pitanje koje u romanu nije razjašnjeno: zašto je Smrt uopće prestala ubijati? U ovoj predstavi, jedan slučajan susret probudit će u Smrti potrebu da preispita svoj identitet, način na koji je ljudi tretiraju već čitavu povijest i u konačnici – da uzme dopust. A možda se i zaljubi.
Spreman sam za sve opcije. Otvoren za sve mogućnosti koje takav komad može otključati. Dok pišem ove retke ide premijera. Najdraža i ja smo sinoć nazočili dobro posjećenoj pretpremijeri. Tko voli Felinija i njegovu probu orkestra, a ja ga obožavam, bit će zadovoljan od samog početka. Nisam iznenađen Britanski akcentiranim momentima niti sinkopama u izgovorenom tekstu; možda je namjera, a možda i danak korištenja prevedenog prijevoda. Ugodno sam iznenađen smislenim songovima i živom glazbom u predstavi. Scenografija i kostimi su pomno odrađeni i plošno decentni te bez suvišne pogrebne pozamanterije dobro funkcioniraju u različitim mizanscenama. Ansambl je, netipično za Kerempuhovsku predstavu, ujednačeno opterećen i skladan. Podjela je primjerena, a izvedba solidna iako se radilo o praizvedbi. Kerempuhovska publika voli na kraju predstave nagraditi aplauzom doajene teatra koji individualnom karizmom ponekad prenaglašavaju svoju važnost u predstavi. To je notorno krivo, ali publika je, kao i svaki kupac, uvijek u pravu pa makar ne bila u pravu, tj. bila u krivu i na štetu umjetničke cjelovitosti i koncepta predstave. Stoga moj precizno jednak aplauz svakom članu ansambla i nešto jači udar dlanovima za dvije glazbenice čiji je umjetnički doprinos predstavi ogroman, a po nekoj, krivoj, logici stvari uvijek će ostajati zakinute za pristojne ovacije. Smrt na dopustu je po mojem subjektivnom, ne kritičnom i ne recenzentski nastrojenom, mišljenju istaknula kandidaturu za visoke ocjene na ovoljetnim Danima satire. Hoće li se po nekoj liniji tamo i igrati to dakako ovisi o objektiviziranom mišljenju nekih drugih subjekata. Najvoljenija je imala neke primjedbe na Smrt: kao nešto joj tu nije u redu, no ja ću pohvaliti najnoviju akviziciju Satiričkog kazališta Kerempuh jer držim da se taj protupomak koji je naljutio najmiliju zapravo baš tako i nikako drugačije morao igrati. Kakogod, jednoga dana kad me, ako me uopće, smrt posjeti volio bih da bude slična lika i iste takve duge i britke kose.
