Autor: Aleksandar Olujić
Fotografija: Zdravko Turkulin
Danas slavimo najveći praznik kršćanstva, Uskrs.
Za kršćane su Isusovo rođenje, život i djela, te na kraju mučenička smrt i uskrsnuće trećeg dana, ostvarili ono što su starozavjetni proroci govorili o dolasku Mesije, Pomazanika, Onoga koji ima doći, Hristosa ili, kako ga mi najčešće zovemo, Krista.
Koncept mesije obično vežemo za abrahamske religije (judaizam, kršćanstvo i islam), iako se on pojavljuje i u drugim religijama (budizmu, zoroastrizmu, rastafarijanizamu…). Mesija (hebrejski משיח maschiach, u grčkom transkriptu Μεσσίας i prijevodu Χριστός, Christós – pomazanik) se kao pojam spominje u Tanakhu, svetoj knjizi judaizma, gdje u početku označava osobu (kralja) koja ima status Božjeg izaslanika. Prva osoba koja se u Tanakhu naziva mesijom je Šaul, kralj Kraljevstva Izraela i Jude. Sam čin pomazanja bio je na Starom Istoku uobičajeni ritual kojim se netko proglašavao svetim ali i kraljem, pri čemu su toj osobi svetim uljem mazali određene dijelove tijela. Ritual su poslije preuzele i Europske države kao dio ceremonijala krunidbe kralja, a upražnjava se i dan danas kao dio ceremonije krunidbe britanskog vladara pri čemu ritual pomazanja izvodi Canterburyjski nadbiskup.
Tijekom i poslije Babilonskog sužanjstva titula mesije bila je dodjeljivana visokom svećeniku, a u nekim slučajevima mesijom su nazivani i proroci (Izaija).
Nakon propasti Kraljevstva Juda (587. pr.Kr.) židovski su proroci (Izaija, Mihej, Hošea, Jeremija, Ezekiel, Zaharija) navještavali kako će kraljevstvo biti obnovljeno kroz spasitelja odabranog od Boga, čiji dolazak će donijeti mir, sreću i dobrobit. No, oni su za tu osobu izbjegavali upotrijebiti izraz mesija. Mesijanske ideje javit će se poslije, za vrijeme tiranske vladavine nad Judejom Antioha IV., vladara Seleukidskog carstva, u apokaliptičnim tekstovima. Tako u knjizi proroka Daniela stoji kako će Pradavni (Bog) uništiti rogate zvijeri i Sinu čovječjem dati vječno kraljevstvo nad cijelim svijetom, dok u Knjizi proroka Enocha stoji proroštvo o tisućljetnoj vladavini mesije. S druge strane, u Svicima s Mrtvog Mora govori se ne o jednom mesiji već o mesijama. Svi tekstovi imaju zajedničko to što navještavaju dolazak mesije.
Za razliku od judaizma, u kršćanskoj tradiciji Mesija se već pojavio u liku Isusa, iako on sebe nikada nije tako nazvao već je govorio da je on Sin Božji. Ali, kada ga je veliki svećenik Kajfa upitao da li je on Mesija (Krist) odgovorio je: „Ti kaza! Štoviše, kažem vam: Odsad ćete gledati Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.“ (Mt 26,63-64, Biblija KS). Prema kršćanskom vjerovanju, Isusov život i djela te smrt i uskrsnuće trećeg dana u potpunosti odgovaraju onome što je napisano u Pismu i što su govorili proroci. Uskrsnuće je zaglavni kamen kršćanstva, onaj najbitniji događaj na kojem počiva vjera, a Isus je gospodar svih ljudi i onaj koji daje svakom ljudskom biću novu nadu i novi život.
Islam smatra Isusa jednim od najvažnijih proroka, stavljajući ga uz bok Abrahamu, Mojsiju, Noi… No, za razliku od kršćanstva prema islamskoj tradiciji vjeruje se da on nije bio razapet na križu te da nije bio Sin Božji, ali da je uznesen u Nebo. Kur’an ga naziva Isa ibn Maryam i navodi da je bio prorok i mesija poslan Djeci Izraela. Muslimani vjeruju da će prije sudnjeg dana pojaviti Mehdi, potomak proroka Muhameda, veliki vladar koji će ujediniti cijeli svijet i osloboditi ga od zla te da će ubiti antikrista u čemu će mu pomoći Isus.
Dobar dio kršćana danas slavi Uskrs, dan kada je Isus Krist uskrsnuo iz mrtvih. Temeljna poruka Uskrsa je ljubav koja nadvladava smrt. Bog je ljubav a uskrsnuće je djelo njegove ljubavi. Tako jedan od osnovnih postulata kršćanstva postaje ljubav koja se očituje kroz ljubav prema Kristu, prema obitelji i bližnjima, ali i prema čitavom svijetu. Za kršćane vjerovati u Krista znači vjerovati u ljubav, život, nadu i radost.
Ne čudi stoga da je narod uvijek lijepo proslavljao ovaj praznik i iznjedrio brojne običaje. Sigurno je najpoznatiji bojanje pisanica, koje se poklanjaju bližnjima, ponegdje ih mladići daruju djevojkama uz poruku „ovo je jaje, za poljubac se daje“, koja se često i napiše na jajetu, a postoji i običaj sestrenja kada jedna djevojka drugoj pokloni pisanicu čime se posestre, stupajući time u odnos sličan na pr. kumstvu. Ni ljuska uskršnjeg jajeta nije se bacala u smeće već se stavljala na njivu jer se vjerovalo da će to pomoći da urod biti obilniji.
U nekim krajevima postoji tradicija umivanja na uskršnje jutro u vodi u koju se stavljaju latice cvijeća, ali za razliku od djevojačkog umivanja na Cvjetnicu u toj vodi se umivala cijela obitelj čime se simbolično čistilo ne samo lice već i duh. Na Uskrs se nosi jelo u crkvu da se posveti, obično šunka i jaja, i to posvećeno jelo bilo je prvi obrok toga dana. Šunka se jede s hrenom čija ljutina i gorčina podsjeća na muku Isusovu. Čest je običaj pečenja uskrsnog kruha oblika pletenice u koji se stavlja pisanica. Nije rijedak ni običaj paljenja uskršnjih krijesova koji je raširen i u drugim zemljama. Naročito je zanimljiv bio pomalo zaboravljen običaj da se djeca krste na Uskrs, jer se smatralo da je to idealno vrijeme da se novi član pridruži Crkvi.
Dragi moji, želim vam sretan Uskrs i neka vas Sin Božji blagoslovi!
