Photo by Todd Lee-Millstein on Unsplash
Autor: Marijan Jozić
Sve si mislim da napišem nastavak moje priče iz Sjeverne Karoline ali uvališe mi puno posla pa nikako da dođem na zelenu granu. I eto, odjednom dođe Uskrs 2024. Napokon sam malo sredio poslovni dio obaveza pa mogu da proslavim Uskrs. U ponedjeljak je praznik pa ću se malo domoriti. Ovaj vikend nema odmora jer mi dolaze unuci. Oni su još mali ali su puni energije pa mene i moju bolju polovicu za jedan vikend potpuno iscrpe. Sreća što ću u ponedjeljak malo duže spavati.
Dakle, samo na brzinu o konferenciji koja me razočarala. Trebalo je doći 600 ljudi, a došlo je 300. Ja sam još imao sreću jer sam govorio grupi od 30 inženjera. Znao sam stajati pred 750 ljudi pa mi je tih 30 bilo nekako malo. Drugi su prošli još gore jer su stajali na pozornici i predavali troijci ljudi. Totalno pogrešno planirana konferencija! Tako da vas s tim neću više gnjaviti.
Jedna stvar me iznenadila. Amerikanci zadnje vrijeme slabo idu u shopping. Imaju centre kao Arena ili Avenue Mall ali to zjapi prazno. Ljudi su se naučili kupovati preko interneta pa ne idu više u dućane u kupovinu. Sad počeli zatvarati takve centre. Umjesto toga otvaraju samo centre gdje se može jesti fast food. Dakle, centre za žderanje. Nije ni čudo što su svi tako jako debeli. To je čudo neviđeno! Veličina kao pola Arena centra u Zagrebu, a samo štandovi za žderanje. Namjerno kažem žderanje jer ružno zvuči, ali je stvarno tako. Američke porcije su velike, a osim toga nakljukaju te pepsi colom ili donutima pa to više nije za normalnog čovjeka. Upravo zbog toga se u Americi prebacujem na jedan obrok na dan. Moja firma se čudi da sam za hranu trošio 20 dolara dnevno. Moji kolege se bune jer su nam postavili dnevnicu za hranu od 70 dolara. Oni uglavnom potroše više. Ja sam pronašao neki restoran koji se zove “SALATA”. Mislio sam da je to možda neki naš Balkanac otvorio ali nije. Restoran je preko puta najveće zgrade u gradu Charlotte u kojoj je Bank of America. Onda žive od tih bankara koji dođu kupiti salatu.
I tako mi je bez veze prošao taj tjedan u Americi. Sad poslije Uskrsa idem u Toronto na specijalnu misiju. Idem tamo zbog pomrčine Sunca. Vodim i moju golubicu kojoj se baš ne ide ali što će ona jadna. To je totalna pomrčina pa je veliki spektakl. U Kanadi su već proglasili izvanredno stanje jer se nadaju da će se samo oko Nijagare sjatiti milijun turista. Pomrčina sunca je 8. travnja. Odmah poslije toga se vraćam u Europu na 3 dana pa onda letim za Detroit na najveći sajam na svijetu što se tiče novih automobila. Kolumbu je trebalo 20 godina da četiri puta prijeđe Atlanski ocean. Ja ću to napraviti u 10 dana. Tamo i natrag pa opet tamo i natrag. I tako meni prolaze penzionerski dani. Moram se posavjetovati s doktorom Strižakom. Zanima me što on misli o mojim penzionerskim danima. Neki ljudi odu u penziju i onda svaki dan idu u šetnju i na razgovore s drugim penzićima. Ja samo šljakam i pitam se što je bolje. Ovako super aktivno živjeti ili se usporiti. Ne radi se o novcima nego o adrenalinu koji nastane ako se nešto dobro napravi.
Što god zaradim, uzme mi ionako porezna uprava u Holandiji. Na kraju me još hoće uvjeriti da su ljudi najsretniji u zemljama gdje je najveći porez. Za primjer mi daju Finsku, Norvešku, Island i Švedsku. Tamo su najveći porezi na dohodak, a ljudi žive najsretnije. To ne mogu zamisliti. Zato sam čak i pitao nekog Finca prije dva tjedna na konferenciji da li su oni stvarno tako sretni. On se počeo smijati pa mi kaže da ne smijem vjerovati baš svemu što piše u novinama. To su novinarske patke. A to bi po novom bilo fake news. I to vam je to.
Kako je tek vama u Hrvatskoj, najbolje sami znate. Bolje je o tome i ne misliti… Zato sretan vam Uskrs svima!
