Ekipa Portala u vlastitoj fan-zoni 2021. godine
Autor: Aleksandar Olujić
Neko drugo Europsko prvenstvo
9. 7. 2016.
Ima ljudi takvih i ljudi onakvih. O jednima se stalno priča i oni postaju sveprisutni sadržaj vijesti i dnevnog života, raspravlja o njima stručna javnost i svekoliko laičko pučanstvo. Oni drugi žive na nekakvoj margini, spominje ih se rijetko, a i to samo onda kada naprave nešto izuzetno dobro (ili loše) i brzo im se gubi trag u medijima.
Tako vam je i u sportu. Sportova ima „elitnih“ i onih drugih. Ovi prvi uzimaju lavovski dio medijske, ali i naše „običnoljudske“ pažnje. Kada se okupi naša nogometna reprezentacija, svatko u Hrvatskoj zna tko, kada, s kim i kako je došao, gdje se održavaju pripreme, kada su otvoreni treninzi i presice za novinare, a da ne govorimo o tome kakve smo sve detalje saznali o njihovom sudjelovanju na Europskom prvenstvu: gdje su bili smješteni, kako su izgledale sobe, na koju je visinu pokošena trava na stadionu, dužinu krampona na kopačkama, detaljnu statistiku o svakom igraču s utakmica, zdravstvene biltene o stanju „noge nacije“, postotke vjerojatnosti da netko prizdravi za najvažniju utakmicu života (to je uvijek ona slijedeća) i još niz sitnih i krupnih detalja u kojima se miješa intima s javnim životom naših aktera.
No pažnja javnosti za dotični veliki sport se ne zaustavlja završetkom jedne tako značajne priredbe poput spomenutog prvenstva, mi smo cijele godine zasuti informacijama o klubovima, igračima, trenerima, managerima. Mi znamo iznose odšteta za igrače i visine njihovih ugovora, znamo financijske vrijednosti ili „težinu“ klubova izraženu u zbroju novčane vrijednosti njihovih igrača, pratimo transfere gledajući koji klub se pojačao, i sve to u vrijeme kada se utakmice uopće ne igraju. A kada počnu prvenstva količina podataka koju saznajemo se multiplicira prekrivajući u našem mozgu manje važne podatke poput datuma godišnjice braka ili rođendana bliske nam osobe.
Skužajte, raspisao se ja o nogometu a obećao sam nešto i o nekakvim drugim sportovima. Ima i toga, znate, tih drugih sportova, ali što možemo kada nisu to nekakve aktivnosti koje bi mogle na duže vrijeme zaokupljati pažnju. Evo, imamo kao primjer atletiku. Ima ona naša cura koja baca nekakav disk, ma rastura mala. Znao sam joj i ime… na vrh mi je jezika, sjetit’ ću se ga se. Ali, kakav je to užitak gledati tako nešto? Ona baci onaj tanjur, kojeg je s tribina teško i vidjeti dok leti (mogli su barem na njega staviti nekakve svjetlosne efekte, da blica dok leti ili slično), onda se poslije nje moraju izredati i ostale konkurentice, ipak je to takmičenje, i dok ona baci drugi put možeš slobodno otići na pivu i ćevape. Procedura se ponavlja jedno pet puta, ne ova s pivom i ćevapima nego s bacanjem diska. Da ne baca Sandra Perković – evo, rek’o sam da ću se sjetit’ – ne bi znao ni da postoji ta disciplina, a kamo li da bih takvo što gledao.
I tako, narode moj, evo naša Sandra sinoć osvojila prvo mjesto i zlatnu medalju na Europskom prvenstvu. Ali ima jedan problem. Sandri je to već četvrto europsko zlato zaredom, a ima još i nekakvih zlata s olimpijskih i mediteranskih igara. Nekako smo se zasitili tih silnih zlata. Nije da smo mi nešto ljuti na nju, ni za Boga, ali svako malo pa zlato… Svi već znaju kad ona nekud ode vraća se s torbom medalja, joj baš fino Sandrica a sad se malo makni da popričamo s dečkima koji su umalo ušli u četvrtfinale.
Tko je kriv Sandri što nije muško pa se ne može baviti pravim sportom, nogometom. Doduše postoji i ženski nogomet ali ne u istoj rečenici uz sport. Da je, dakle, Sandra Sandro, koji igra nogomet toliko dobro koliko Sandra baca disk, bio bi multimilijunaš tržišne vrijednosti dobro preko sto miliona Eura, okružen hrpom managera, savjetnika, fizioterapeuta, vidovnjaka i tjelohranitelja, gomilom obožavatelja oba spola i ljubavnica koje na televiziji pričaju kako su bile u krevetu s njim te koje poze preferira. Tako je, nitko joj nije kriv što se bavi disciplinom koju je grčki kipar Miron prije dvije i pol tisuće godina ovjekovječio svojim Diskobol-om. Karte su tako posložene.
Sandru će u Zagrebu dočekati hrpa ljudi ozarenih lica, to je izvan svake sumnje. Ja ipak moram postaviti pitanje, koliko bi ih došlo da je osvojila deveto mjesto na prvenstvu te, što je još važnije, tko bi od ovih koji će je sada dočekati i slikati se s njom i u tom slučaju došao pred nju?
Back to the Reality
Evo nas osam godina poslije. Ove su godine također održana dva europska prvenstva. Osim ovog nogometnog koje je još u tijeku, ali je za našu momčad nažalost završeno, od 7. do 12. lipnja u Rimu je održano Europsko prvenstvo u atletici. Na njemu je opet nastupila naša Sandra Perković, jedino se sada preziva Elkasević. I gle čuda, naša Sandra, iako više ne žari i pali po atletskim arenama kao nekad, baci onaj svoj disk 67 metara i 4 centimetra, više od metra dalje nego što je bacila drugoplasirana Nizozemka i više od 2 i pol metra od trećeplasirane Portugalke, postavši tako po sedmi put europska šampionka u bacanju diska.
Sandra Elkasević (rođena Perković) je, dakle, poznata po tome što kao hrčak skuplja medalje i donosi ih u svoju Hrvatsku. Samo zlatnih je medalja do sada osvojila: dvije na Olimpijskim igrama (2012. i 2016.), dvije na Svjetskim prvenstvima (2013. i 2017.), dvije na Mediteranskim igrama (2013. i 2018.), sedam na Europskim prvenstvima (2012., 2014., 2016., 2018., 2022. i 2024.), a usto je šest puta osvajala i Dijamantnu ligu (2012., 2013., 2014., 2015., 2016. i 2017.) koja je nekakav atletski pandan nogometnoj Ligi prvaka. Ali, dok je ona nastupala na Olimpijskom stadionu u Rimu nisu se širom „lijepe naše“ okupljali navijači po specijalno za njih organiziranim fan zonama kako bi s pivom u ruci gledali Sandrin nastup u finalu, niti je vladin zrakoplov prevozio ministre i odabrane odličnike ili sinove za Rim. Isto tako, na tribinama rimskog stadiona nije bilo mora kockastih dresova, niti je po ulicama Rima išla kolona navijača noseći ogromnu kockastu zastavu. A, ni novinari svih TV kuća nisu od ranog jutra do dugo u noć trčali za običnim navijačima, raznoraznim atletskim stručnjacima i (nazovi)ekspertima pitajući kakav će rezultat Sandra postići, niti su te iste TV kuće više od polovice svojih centralnih informativnih emisija potrošile na njen nastup.
Nitko nije Sandrin nastup u finalu prvenstva nazivao „povijesnim“, „biti il’ ne biti“ ili nekim sličnim patetičnim izrazom.
Ali, mnogi zato jesu tim riječima opisivali utakmicu naših nogometaša koja nije bila ni polufinale niti finale EP, već utakmica u grupnoj fazi natjecanja, u kojoj smo pokušavali spasiti ono što smo uprskali u dvije utakmice prije toga.
A mi, svi skupa, složili smo se s time!
Sandru sam uzeo kao primjer jer je svi dobro znamo, ali sam isto tako mogao uzeti Filipa Mihaljevića, bacača kugle koji je nedavno na EP u Rimu osvojio srebrnu, a prije dvije godine u Münchenu zlatnu medalju.
Zašto je tome tako? Zašto je neki sport (ili sportovi) iznad drugih? Zašto je uspjeh nogometaša vrjedniji od uspjeha atletičara, biciklista, plivača, rvača… (oba spola)? Je li nogomet zaista „više od igre“?
„Ni med cvetjem ni pravice“, rekao bi veliki Miroslav Krleža.
Doduše, valja priznati da mi slavimo i druge naše šampione, poglavito sportske, ali je naše oduševljenje njihovim titulama i medaljama samo kamilica nasuprot deliriju koji izazivaju bilo kakvi uspjesi nogometaša. Pritom kao nacija nismo usamljeni u takvom ponašanju, ono je više pravilo nego izuzetak, čak i kod navijača onih reprezentacija koje se ne mogu pohvaliti velikim sportskim rezultatima. Tako, na pr., kada se Island uspio kvalificirati na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, na njihove je utakmice došlo toliko navijača da su komentatori u šali rekli kako je na stadionu pola stanovnika te zemlje, dok škotski navijači, također, u velikom broju i s oduševljenjem prate sve utakmice njihove odabrane vrste iako su miljama daleko od nekog značajnijeg rezultata na svjetskim ili europskim prvenstvima.
Ima ta euforija i mračnu stranu koja se zna očitovati u vulgarnom, uvredljivom ponekad i nasilnom ponašanju pojedinaca pa i čitavih grupa navijača, koje zna eskalirati u masovne tučnjave i obračune među skupinama. Nasilje se ponekad zna uperiti i prema vlastitoj momčadi, te je tako poznat slučaj kolumbijskog reprezentativca Andrésa Escobara koji je ubijen zbog autogola kojeg je nesretni nogometaš spremio u vlastitu mrežu na Svjetskom prvenstvu u SAD-u. Ubojica je navodno vikao gool nakon svakog hica kojim je pogodio Eskobara. Srećom, ovo je do sada jedini zabilježen takav slučaj u nogometu. Od ostalih ekstremnih događaja koji imaju veze s nogometom valja spomenuti tzv. „Nogometni rat“ između San Salvadora i Hondurasa koji je izbio 1969. nakon uzvratne kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970. godine. No, nogomet je u ovom slučaju poslužio više kao izlika ili okidač, a pravi su razlozi sukoba bili puno dublji.
Engleski zoolog i antropolog Desmond Morris još je 1981. objavio knjigu “The Soccer Tribe“ (Nogometno pleme) u kojoj objašnjava fenomen nogometa povlačeći paralele između modernog društva i drevnih ljudskih zajednica lovaca i sakupljača. Tako klupske dresove Morris uspoređuje s plemenskim kostimima, navijačke pjesme s plemenskim napjevima, stadion uspoređuje s hramom, dok mu je sama igra metafora lova u kojoj dvije ekipe predstavljaju lovce dvaju plemena koja love isti plijen: u ovom slučaju gol.
U predgovoru posljednjeg izdanja ove knjige iz 2016., čuveni nogometni trener José Mourinho napisao je: „Totalni nogomet je doveo do globalnog nogometa – na i izvan terena. I tko god to ne shvaća, ne razumije ništa. (…)Oni koji vide samo 22 čovjeka koji jure za loptom ne razumiju njegovu geometriju, balet, psihološku dubinu, njegovu istinsku narav. To je najpošteniji prikaz ljudske prirode s kojom se suočavamo. Pleme je tamo gdje načela taktike, emocija i uživanja u igri prevladavaju.“
Tko zna, možda je Morris zaista u pravu pa u svakome od nas još uvijek čuči troglodit, jedino što umjesto toljage sada u ruci drži pivo.
Kad smo već kod toga, idem do frižidera po jedno ‘ladno – sad će utakmica!
(Doduše ne igraju naši, al’ nogomet je nogomet!)
