Tahar Djaout, alžirski novinar i književnik o čijem su životu i djelu napisane stranice i stranice teksta, nažalost je, primjećujem, uvelike nepoznat našoj široj javnosti, ponajviše, pretpostavljam, zbog problema s prijevodom. Ali svakako treba biti rečeno; istini za volju, preminuo je. Točnije, ubijen je. Kako i zašto, ostavljam vam kao temu za istraživanje, no postoji jedna velika misao tog čovjeka koju bi svatko trebao pročitati i to ne samo zato što se ona u njegovu životu doslovno obistinila nego zato što se u metaforici ona često obistinjuje u životima svih nas. On je rekao: „Šutnja je smrt. Ako progovoriš, umireš. Ali ako prešutiš, umireš. Zato govori i umri.“
Koristim ovaj okvir jer u svakom smislu (novinarskom, kolumnističkom, blogerskom i inom) ovo što ću dalje navesti pretpostavlja apsolutno zakašnjelu reakciju, ali reakcija je bitna i bez obzira na vrijeme budući da se radi o tretmanu najboljih koje je ovo društvo iznjedrilo.
Vijest o izbacivanju Julijane Matanović iz Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dočekala me je najprije u njezinoj državi rođenja, što joj je vjerojatno (pretpostavljam) također krimen, pored toga što ima glavu. Poslije smo se spustili do mora stoga nisam imala laptop da opišem dovoljno jasno, smisleno i glasno što mislim, ali sam zato imala dovoljno vremena da razmislim.
Iskreno vjerujem da nitko tko je bio njezin bivši student, koga je njezin rad bilo izravno ili neizravno dotaknuo i nije ravnodušan, ali više nismo idealistična mladost, sad su neke druge stvari bitne – recimo kako se, po mogućnosti, zavući ispod kamena štiteći svoju obitelj, dohodak i ne suprotstavljati se; hajde nemoj pisati na mrežama, ne zamjeraj se, strukture su to, ne znaš tko koga poznaje, a sutra treba jesti.
Pa ako je, dakle, takav standard u našoj akademskoj zajednici, ako nas, dakle, potresa takav strah, ne treba se čuditi što šute oni koji su najviše postigli jer treba sačuvati basnoslovnu mirovinu; tko će u verbalni delikt, zaboravi, vremena su teška.
Takvima želim da uživaju u ukusu tog novca jer se nisu izložili dok se cipelarila jedna kvalitetna autorica, znanstvenica, a konačno i žena. Novac im neće presuditi, ali povijest, vjerujem, hoće.
Pa ako još nije dovoljno jasno i glasno u književnim i znanstvenim terminima…
Ima onih koji su živjeli, stvarali i umrli, a ima i onih koji su živjeli, stvarali, ali nisu umrli nikad.
Otvorite povijest književnosti. Proučite književni kanon.
Izdvojite postotak osoba koje su strukture moći afirmirale za života.
Sad izdvojite postotak onih koje su za života eliminirale.
Tko dominira, o kome učimo djecu?
I zašto o njima učimo?
Draga profesorice, Vi ste, bez sumnje, najljepši cvijet koji je izrastao iz te Posavine. I da odete u najveću pustopoljinu, da nikad više ne govorite, da ništa ne napišete, Vaš kapital svakodnevno odzvanja u učionicama, u knjižnicama, u umu svih nas, a to je mnogo veće i važnije od svih akademija svijeta.
Stoga, neka Vas ne dotiče šutnja onih koji nemaju snage progovoriti ili napisati.
Svi mi to ionako mislimo svakom svojom koščicom.
