Autor: Aleksandar Olujić
Foto: Zdravko Turkulin
Senicid
Jeste li kada čuli za senicid?
Senicid, poznat i kao geronticid ili gerontocid, je praksa ubijanja starih članova zajednice, kad oni postanu teret istoj, odnosno neka vrsta eutanazije (obično provođena od strane užih članova obitelji) ili altruističkog žrtvovanja (samoubojstva) same žrtve. Pretpostavlja se da je u različitim oblicima bio prakticiran u mnogim kulturama, od pamtivijeka do danas, no važno je naglasiti da nije lako razlučiti što se od svega onoga što je do nas doprlo kao neka vrsta informacije o takvoj praksi stvarno i događalo a što spada u područje legendi i mitova.
Poznata je tako legenda iz antike o tome kako su stanovnici otoka Keosa u Grčkoj zbog nestašice hrane tijekom atenske opsade odlučili da svi stariji od 60 godina moraju izvršiti samoubojstvo pijući otrov kukute, kao i ona da je na Sardiniji bio običaj po kojem je sin vlastitog oca žrtvovao Kronosu kad bi ovaj navršio 70 godina. Također, postoji mit kako se na prostoru Skandinavije u paganskom razdoblju prakticirao senicid tako što je stara osoba izvršavala samoubojstvo skokom s visoke litice ili bi bila primorana na to. Pretpostavlja se da naziv ättestupa, koji nosi nekoliko lokacija u Švedskoj, označava mjesto s kojeg se izvršavao ovaj čin. Iako danas povjesničari i lingvisti drže kako ovaj mit nema uporište u stvarnosti, isti je dospio u središte zanimanja zahvaljujući horror filmu Midsommar redatelja Arija Astera u kojem stari bračni par izvršava samoubojstvo skokom s visoke litice.
Slična je situacija u Japanu gdje je navodno postojao običaj zvan ubasute (napuštanje stare žene) koji se izvršavao tako da bi stara osoba (obično žena) bila odnesena u planinu i tamo ostavljena da umre. Pojam ubasute postao je široj javnosti poznat zahvaljujući čak dva istoimena filma: Balada o Narayami, prvi iz 1958. u režiji Keisuke Kinoshita, a drugi iz 1983. čiji je redatelj bio Shōhei Imamura. I u Koreji je poznata praktično identična priča o ritualu Goryeojang (Goryeo ukop) koji je nalagao da se stara osoba kad navrši 70 godina odnese na planinu ili neku pustopoljinu i ostavi tamo, o čemu je također (1963.) snimljen film Goryeojang čiju režiju potpisuje Kim Ki-Young.
Valja napomenuti da japanski i korejski povjesničari tvrde kako se radi o mitovima za koje ne postoje nikakvi dokazi da su se stvarno i odigravali.
Za razliku od ovih slučajeva, s popriličnom sigurnošću može se tvrditi da su Inuiti zaista provodili senicid i to u vremenima teških nestašica hrane tako što su stare osobe ostavljali da umru na ledu. Takvi slučajevi su bili doduše rijetki, a posljednji poznati slučaj odigrao se 1939. godine. Također, postoje ozbiljne indicije da se u indijskoj državi Tamil Nadu i danas provodi senicid. Naziva se Thalaikoothal (tuširanje), a osoba nad kojom se provodi mora popiti veliku količinu kokosove vode što dovodi do smrti usljed akutnog zatajenja bubrega ili joj zatvore nos i u grlo ulijevaju toliku količinu mlijeka dok se ona doslovno ne utopi u njoj.
Lapot
Postoje priče o tome kako je senicid prakticiran i u nekim dijelovima Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Zvao se lapot i vjeruje se da potječe još od Dačana, prastanovnika Balkana, od kojih su ga naslijedili Vlasi koji su njihovi direktni potomci. No, lapot su izgleda bili preuzeli i Slaveni te se navodno do kraja 19. st. prakticirao u nekim dijelovima Srbije, ali i u drugim zemljama. Provodio se tako da se staroj osobi najprije na glavu stavljala kaša ili pogača a onda bi je ubijali udaranjem sjekirom, drvenim maljem ili kolcem po glavi. Ritualu je navodno prisustvovalo čitavo selo. U Crnoj Gori se ovaj ritual zvao pustevovanje, a na glavu nesretnika umjesto pogače stavljali su smotuljak vune.
Oko toga je li ovaj ritual stvarno upražnjavan u Srbiji se lome koplja. Dok su rani srpski antropolozi i etnolozi (Tihomir Đorđević, Sima Trojanović i dr.) vjerovali u njegovo postojanje, istaknuti srpski antropolog dr.sc. Bojan Jovanović je suprotnog mišljenja i kaže da za postojanje istog ne postoje nikakvi dokazi te da se radi o mitu koji je ušao u narodnu predaju poput onih o vilama, vješticama i vukodlacima.
Bilo kako bilo, lapot živi u narodnoj predaji i to ne samo kroz priče i mitove već i kroz jezične izraze, pa tako postoji jedna stara izreka koja kaže da je netko „zreo za sekirče“. Mislim da njeno značenje ne treba posebno pojašnjavati.
Snovi o mirovini
Razmišljate li o starosti (odnosno, jeste li u mladosti razmišljali o starosti)? O tome kako će vam jednog dana izgledati dani (i noći) kada dođete u pozne godine? Zamišljate li možda kako ćete se baviti unucima, uređivati okućnicu, uzgajati ruže, uz čašu vina navečer uživati u dobroj knjizi koju ste odavno željeli pročitati ili zajedno s voljenom osobom putovati, posjećivati izložbe, koncerte i predstave, konačno oslobođeni stresa, termina i obveza radnog dana i imati dostojanstvenu starost. Jednom riječju: uživati u zasluženoj mirovini.
Tko sebi predočava vlastitu starost kao dolinu suza, vrijeme ispunjeno turobnim danima što se sastoje od borbe za golo preživljavanje i hrvanjem s bolestima dok čami sam s obolom u drhtavim rukama u čekaonici za Haronov brod? Svi se, dakako, nadamo onom prvom scenariju. No, da bi starost bila ugodna potreban je u prvom redu izvor sredstava, a to je za veliku većinu ljudi u zlatnim godinama mirovina. I odmah tu počinju problemi. U Hrvatskoj prosječna mirovina ne može ni blizu pokriti troškove koje iziskuje onaj željeni scenarij. Dapače. Stoga su mnogi umirovljenici prisiljeni odreći se puno toga što im je u dotadašnjem životu bilo normalno. Ono malo novca rasteže se od prvog do prvog, pa izgažene cipele i iznošena odjeća ubrzo postaju njihov trademark, dok se posjeti frizeru prorjeđuju, a umjesto sjedala u gledalištu hvataju se ona u čekaonicama ambulanti.
Doduše, siromaštvo u starosti nije samo hrvatski problem. S njime se susreće veliki broj starijih čak i u razvijenim zemljama. A, osim toga ono nije jedini, već jedan od. Tako Lydia Esipila sa Hood Collegea (MD USA) u svom radu Geronticide: The Various Ways Society Kills the Elderly (Geronticid: Razni načini kako društvo ubija starije osobe) kao najčešće i najveće probleme u starosti navodi: beskućništvo, fizičko zlostavljanje, seksualno zlostavljanje (koje se često zbog stida koji žrtve osjećaju uopće ne prijavljuje), mentalno zlostavljanje, izolacija, zanemarivanje te tradicijski običaji među kojima je svakako najekstremniji senicid. No, slaba je utjeha znati da i drugi također imaju iste ili slične probleme.
7,46
Hrvatski penzioneri ovaj su mjesec dobili mirovinu uvećanu za onih već legendarnih 7,46 posto, a to nije sve: uskoro će im kapnuti i jednokratna pomoć (onima kojima mirovina ne prelazi 840 eura) čiji iznos (60, 80, 120 ili 160 eura) ovisi o visini mirovine.
Možda sam zločest, ali meni to povećanje i jednokratna pomoć po glavi umirovljenika jako nalikuju na onu pogaču iz lapota. Povećanje je tu, ali odmah slijedi: plin poskupljuje 10 posto, struja 10 posto, starački domovi Bog te pita koliko, hrana da ne pričam, a termini liječničkih pregleda vode mrtvu utrku sa onima ukopa na groblju…
Hrvatski umirovljenici, zapravo, imaju jednog asa u rukavu: svi imaju pravo glasa na izborima, a ima ih puno. Problem je u tome što ga ne znaju iskoristiti, a nekako mi se čini da to neće promijeniti niti današnji prosvjedni skup u Zagrebu održan pod geslom „protiv siromaštva“ na Međunarodni dan starijih osoba.
