Autor: Marjan Gašljević
Za tjedan dana dolazi nam blagdan Svih svetih slavljen u Rimokatoličkoj crkvi u spomen svih kanoniziranih ali i nekanoniziranih svetaca Crkve. Običaj slavljenja blagdana kojem početci sežu u 4. stoljeće danas je uobičajen gotovo svim građanima koji na taj dan pohode i polažu cvijeće paleći svijeće na posljednjim počivalištima svojih bližnjih i ako se spomen na sve vjerne mrtve obilježava dan kasnije na Dušni dan. Razmišljanje o blagdanu koji slijedi potaknulo me je neki dan kada sam posjetio prijatelje koji se bave uzgojem cvijeća, napose krizantema, koje će se plasirati u prodaju povodom tog Dana.
Kao i gotovo svi drugi blagdani koje smo slavili i blagdan Svih svetih imao je običaj kojeg smo mi u mojem djetinjstvu upražnjavali. Na priču me je potaknula domaća rakija koja nam je ponuđena a spravljena je u okolici Slunja od trnina (crni glog). Moji suputnici su bili malo zatečeni pitajući što su to trnine, kod nas zvane „divlje šljive“, što me je potaklo na priču jer i trnine imaju svoju ulogu u običaju na Sve svete.
Običaj za blagdan Svih svetih je bio da je to zadnji dan u godini na koji se stoka, prvenstveno krave, tjeraju na ispašu. Taj bi dan, bez obzira na vremenske prilike ili neprilike, izveli stoku iz staja na pašnjak a govedar, dakle onaj koji je čuvao stoku, bi bio onaj tko je najčešće kroz godinu čuvao ista ta goveda. Govedar bi na taj dan na pašnjak nosio u torbici pečeno pile, kruh i malo rakije kao nagradu za čuvanje stoke kroz sezonu.
Kako je to vrijeme bilo kada je s polja sakupljena sva ljetina goveda i nije trebalo nešto čuvati jer nisu mogla napraviti štetu na poljima i nasadima. Govedari bi uglavnom svu stoku dotjerali na gmajne a sami bi se udružili te na pogodnom mjestu složili nešto što bi danas zvali piknik. Rasprostrli bi hranu i piće koje su donijeli te se zajedno pogostili. Pored obaveznog pečenog pileta tu je znalo biti i svega drugog. Naravno, tada nismo imali svježe ili polutrajne kobasice, na vatri bi pekli i režnjiće slanine a znala se ispeći i koja nesretnica patka u ilovači zatečene van dvorišta. Govedari su bili uglavnom mi djeca ali i stari djedovi koji više nisu mogli raditi na polju pa su čuvali stoku ili u obitelji nije bilo djece prikladnog uzrasta koja bi obavljala ovaj, kao, lagan seoski posao.
Moja je obitelj uvijek u to vrijeme imala desetak i više krava koje sam samostalno počeo čuvati s 4 godine (ne mogu zamisliti kako mi moji unuci danas a 11 i 13 godina ispunili tu zadaću). Majka mi je, tada, sašila torbicu od lanenog platna u koju bi mi stavili krišku suhog domaćeg sira i komadić kruha a u stucku, opet prikladne veličine mom uzrastu, nasula bi mi vodu. U tim „govedarenjima“ bilo je, zbilja svega i svašta. Krave u mi se znale razbježati, „štrkati se“, kada bi ih napali obadi pa bi tada završile i u tuđem žitu ili mladom kukuruzu. Tada je bilo problema koji bi se uglavnom riješili s nekoliko „po turu“ ali kod većih bi se šteta „šecovalo“ za što su u selu bili imenovani „šecari“ što bi na današnji jezik preveli kao komisija koja bi procjenjivala štetu koju bi morao namiriti vlasnik stoke. Svašta se znalo desiti nama malim govedarima. Zaigrali bi se a stoka bi završila u „kvaru“. Znao sam, kada nije bilo igre, i zaspati. U nekoliko mi je navrata krava pojela višak odjeće koju sam odložio. Igrali smo igre koje su danas zaboravljene kao „nožičanje“, „citranje“, „kuspanje“, gradili bi kolibe, ljuljačke i „avione“ na drvetu i što još sve ne.
Kada bi na taj zadnji dan ispaše u tekućoj sezoni pojeli hranu koju smo donijeli, popili što je tko imao (osim vode) igrali bi neke od tih igara ali i pekli trnine. Trnine su taman u to vrijeme dozrjele a mi bi smo znali odrezati cijelu granu te ih tako na grani ispeći okrećući na plamenu vatre. Tada su bile slatke i ukusne posebno ako je ranije preko njih prošao i pokoji mraz. Pekli bi se i kesteni ali i pečurke kojih je znalo biti u izobilju po livadama.
Na taj dan bi po neke „slavljenike“ morali doći njihovi ukućani a stoka je, obično, došla u staju sama. U svakom slučaju tom smo se danu radovali i bio je zbiljska nagrada za cjelogodišnju „tlaku“ čuvanja stoke.
Danas više nema goveda na tom području. Nema ni malih ni starih govedara a ni priča uz vatru ni igara koje su davno zaboravljene. Ostaju, eto, samo sjećanja i uspomene.
