Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Inspo on Unsplash
Supruga je s tržnice donijela punu torbu paprika. Onih crvenih, mesnatih, kao stvorenih za ajvar, pečenje i sve ono što vješte ruke domaćice mogu od njih napraviti. Vadila je jednu po jednu iz torbe, ponovo ih pregledavajući, a onda onako usput na stol stavila vrećicu iz koje su se rastrčale plave kuglice. „Vidi“, rekla je, „kakve sam krasne šljive našla.“
Jesenja kiša donosi sjećanja, a plavi su plodovi mojom glavom prosuli neka davna, dragocjena.
Da je meni nabaviti kravu, koja daje šljivovicu pravu!*
Već sam bio povelik klipan kada sam s djedom pekao rakiju. Posao je to koji se u Slavoniji obavljao u jesen, doba kada sam ja obično bio zaokupljen školskim obvezama pa sam stoga do tada bio pošteđen te, po mom ondašnjem shvaćanju, dosadne rabote. Kasnije ću u životu naučiti kako to baš i nije tako.
Rakija, pogotovo šljivovica, u Slavoniji nije neko obično alkoholno piće. Ona je neizostavan dio svakog posla i svih proslava. S njom se dočekuju gosti, nazdravlja obavljenom poslu, rođenju djeteta i vjenčanju, ali i ispraća pokojnika na drugi svijet. Služila je i kao lijek protiv mnogih boleština, stavljali su je u obloge, masirali bolne kosti njome, a bogami liječili i ljubavne boli. Imali su uvijek Slavonci i drugih pića u kući, no imati dobru rakiju bilo je i ostalo pitanje časti, stoga se postupku njenog dobivanja oduvijek prilazilo jako ozbiljno.
Proces dobivanja rakije započinje berbom šljiva. Nije se smjelo jednostavno protresti drvo, sve šljive pokupiti i staviti ih u kacu. Morale su se odvojiti trule i pljesnive, a ni prljave nisu smjele u nju. Moj je djed govorio da u kacu ne smiješ staviti ono što ne bi u usta. Pljesnivi i truli plodovi bi pokvarili cijeli sadržaj pa bi se sve moralo baciti, a što je još gore tako se „kvarila“ i sama kaca jer bi se u drvo (u to vrijeme kace su bile mahom drvene) uvukao smrad i plijesan koju je bilo praktično nemoguće sasvim ukloniti pa bi sve što se poslije u nju stavljalo poprimalo ružan okus, a rakija od takve komine bila bi kisela i neugodnog vonja. Također, unutra nije smjelo biti niti lišća ili grančica. Isto tako, šljive ne bi smjele biti cijele već bi ih trebalo muljati, ali oprezno kako se ne bi oštetile koštice. Kacu je trebalo brzo napuniti, djed je volio napuniti ju u jednom danu, pa bi šljiva u njoj provela par tjedana, odnosno dok ne završi proces vrenja. Za to vrijeme on bi redovito obilazio kace i provjeravao stanje komine i tijek vrenja jer se pečenje moralo obaviti u pravo vrijeme: ni prerano ni prekasno.
Djed nije imao vlastiti kazan već je rakiju uvijek pekao kod jednog rođaka koji je imao pecaru s velikim kazanom. Bila je to dugačka, prostrana zgrada u koju su oni koji su u njoj pekli rakiju dopremali svoje kace, a neki, što su stanovali blizu i svake godine tu pekli rakiju, držali su svoje kace stalno u pecari. Kotao se ložio, naravno, na drva pa je i njih valjalo prirediti. U toj je pecari rakiju peklo „pola sela“, pa čak i ponetko iz susjednih, stoga je najčešće trebalo čekati na red. Govorilo se da se tih dana vatra ispod kazana ne gasi. Kad bi netko bio gotov s pečenjem, „rušio“ bi se kazan, skidala „lula“ i „kapa“, istresao „kom“, sve bi se očistilo i onda postavljalo natrag, a sljedeći bi „nastavljalo“ (peći). Za uslugu se nije plaćalo novcem nego se davao „ušur“, naknada u naturi koja je iznosila 1 litru rakije po kotlu.
Alaj volim kraj kazana biti, družiti se i rakije piti!*
Te nas je godine zapao termin u poslijepodnevnim satima, ali trebalo je dakako u pecaru doći ranije i sve prirediti. Prije pečenja djed je iz svake kace pažljivo skinuo gornji sasušeni dio komine (sve do „zdravog“ dijela) pazeći da isti ne potone u kacu i bacio ga, a onda bi pažljivo promiješao sadržaj. Isti bi potom „amperom“ usipao u kazan pod kojim je gorila vatra. I na nju je trebalo paziti: nije smjela biti prejaka, niti preslaba već postojana. Rakijske pare iz kazana kondenzirale su se u spiralnoj cijevi koja je prolazila kroz spremnik s vodom. Pošto se voda u spremniku zagrijavala trebalo je stalno pumpati hladnu vodu u njega, ali tako da se održava prava temperatura. Nije valjalo ni ako je voda u spremniku potpuno hladna. Djed bi izvana, rukom provjeravao toplinu vode u spremniku govoreći mi kad da pumpam a kada da stanem.
Djed nije bio pričljiv čovjek. Većinom bi šutke radio i progovarao tek da izusti uputu što da napravim. Izuzetak je bio kada bi se radilo o nečem važnom i korisnom, a i onda bi govorio kratko i jezgrovito, naglašavajući ono što je bitno. Svakom bi poslu prilazio ozbiljno i odrađivao ga „onako kako treba“. Nije bilo nikakvih prekidanja, neplaniranih pauza da se popriča s nekim namjernikom ili tome slično. Stoga sam očekivao da ćemo za vrijeme pečenja rakije nas dvojica biti sami. No uz svaki su posao vezani neki običaji i navade pa tako uz ovaj. Naše je samovanje trajalo dok prvi kazan nije bio gotov, a onda su počeli kapati posjetitelji.
„Kako je did Mile?“
„O, vidim imate pomoć. Jel’ to unuk?“
„Neka, neka, lipo je to!“
Nakon pozdrava djed bi svakog ponudio da proba frišku rakiju. Odnekud je izvukao i košaru sa špekom, kulenom i kruhom: red je ljude nečim ponuditi, a osim toga nije pametno probavati rakiju na prazan želudac jer friška, topla rakija zna „prevariti“ osobito one koji ne bi „od prve mogli ocijeniti kakva je“ ove godine pa bi, probe radi, trgnuli još koju.
No, na moje iznenađenje djed je izvadio i bocu „stare“ rakije.
„To je da se ljudi pogoste“, objasnio mi je vidjevši moj zbunjeni pogled, „friška rakija se mora probat’ al’ nije za piće.“
Istini za volju, oni što su navraćali, dolazili su malo se podružiti, prozboriti koju s djedom i jedni s drugima, pazeći da ne smetaju pri poslu i uvijek pitajući treba li štogod pomoći, a ne zbog rakije – svatko od njih je imao dovoljno svoje kod kuće. Ali, obići nekog poznatog tko peče rakiju i kušati je te razmijeniti par riječi s njime, nešto je što se pristoji, dapače očekuje kao gesta dobrosusjedskih odnosa.
Imao sam osjećaj da je onima što su navraćali drago što ja, kao gradsko dijete, sudjelujem u nečemu njima očito vrlo važnom. Svatko je od njih prilazio i popričao bar nekoliko riječi sa mnom, kimajući glavom s odobravanjem kad bih se latio pumpe za vodu ili prinesao koju cjepanicu bez da je to djed tražio od mene. I tako su ubrzo oko kotla u pecari pale priče, pošalice, smijeh…, dok se lagano već hvatala noć čuo sam priču kako su nekad često pekli rakiju baš po noći – obično se mlađarija dogovorila pa bi zajedno pekli rakiju za više vlasnika, družeći se tako cijelu noć. A, pri tome bi na vatri znali ispeći kakvu kokoš ili (još bolje) gusku, koju bi obično donirala neka od obitelji čiju su rakiju pekli. No ne uvijek. Znalo se tu naći i drugih donatora – bolje rečeno donatorica.
„Nema slađe guske neg’ od dobre snaše“, reče jedan od njih namigujući, a ja sam šutke slušao ne razumijevajući potpuno u svojoj naivnosti innuendo umotan u izrečeno.
Noć se dobrano uhvatila kada smo došli kući. Baka nas je čekala s večerom pa smo kanistre s friškom rakijom samo istovarili i stavili u spremište. Ujutro sam pomagao djedu pri pretakanju rakije u drvenu bačvu u kojoj će odstajati neko vrijeme. Djed je potom donio jednu potpuno novu bačvicu od dudovog drveta, koju nikad ranije nisam vidio. U nju je usuo rakiju iz kanistra kojeg je držao odvojeno od drugih.
„Ovo je tvoja rakija“, rekao je i vidjevši moj zbunjeni izraz dodao, “To je za tvoje svatove.“
Oj rakijo da si bliže Bogu, i njega bi oborila s nogu!*
Već sam bio jako blizu trećem desetljeću života kada smo ja i supruga rekli jedno drugom onaj sudbonosni „da“. Djed nije mogao doći na svadbu, bio je bolestan. Ali, poslao je ono burence na koje sam ja bio potpuno zaboravio. No, on nije.
Tom sam rakijom počastio i kolege s posla. Imao sam par praznih boca od whiskeya pa sam u njih usuo rakiju i stavio ih na stol. Tekućina boje meda brzo našla svoj put do žednih grla, a onda je uslijedilo čuđenje i pogađanje o čemu se radi. Društvu je odmah bilo jasno da se ne radi o whiskeyu, niti kakvom domaćem vinjaku, iako je ono što su pili bilo slično tome po boji, ali okus je bio drugačiji a miris isto tako. Tajnu je otkrio jedan Slavonac.
„Šljiva“, rekao je „al’ ova ima godina.“
„Ovakvu rakiju do sada nisam pio“, dodao je drugi.
Nisam ni ja. Nikad prije, a ni poslije.
I nikad više nisam s djedom pekao rakiju. Sudbina je za nas imala druge planove.
On je, zajedno s bakom, odavno ovaj svijet zamijenio onim drugim, boljim. Ali, ima dana kad me sjećanje ponese pa se opet nađem zajedno s njim kraj onog kotla. Pitam se tada, ima li gore na Elizejskim poljima kakav kotao uz koji bi se jednom, kada dođe moje vrijeme, ponovo mogli sresti?
*Bećarac
Komentari