Autor: Marjan Gašljević
Foto: Marjan Gašljević ispred spomen doma na Čavić brdu (Šamarica)
Prije dosta godina u nevezanom razgovoru jedna baka mi se požali: „Mene je, znaš, strah upaliti televizor. Samo me straše različitim pričama i vijestima.“
Tada je baš i nisam razumio. Ovih dana, međutim, je da sam i ja potegao u godine, i sam gotovo nikad ne uključujem televizor. I u mene se uvukao nekakav strah od tog, naizgled, bezazlenog aparata koji stoluje u svakom domu.
Najviše me straši ovaj nesretni Primorac, kandidat za Predsjednika Republike. Imam osjećaj da čim uključim televizor da upravo on iskače na ekranu. Ali on iskače tako kao da će svakog trenutka uskočiti baš u moju sobu ili, u najboljem slučaju, gurnuti glavu na onom dugom, purećem vratu kroz ekran, iskolačiti oči u mene i pričati mi kako sam loš domoljub jer onih devedesetih nisam upadao u oficirske i ine stanove pljačkajući zatečenu imovinu. Nisam ni otišao u Ameriku kada je zapucalo. Nisam, na prevaru, kupio za mele pare skupi stan. Nemam ni svoju umirovljeničku ekipu u lokalnoj birtiji, a kamo li ekipu lovatora u klubu na Kenedievom trgu. Nemam u stvari ništa. Što ono reče onaj HDZ-ovac uhvaćen s prstima u pekmezu: „Sramim se koliko malo imam.“ Naravno, što će takav lik Domovini.
Tamo, kada je već debelo „operirao“ po Americi mene su čopili četnici. Propustili me kroz ruke preko nekoliko puta i sada na ekranu vidim istog tog Primorca kako zasukuje rukave i sve me presjeće hoće li me i on mlatiti ako iskorači u sobu iz ekrana? Srećom, tu su postrojeni pred Medvedom hrvatski branitelji, makar nisam siguran da li bi oni branili mene ili, prije, pomogli Primorcu da me „fajta“?
Sve u svemu to što Primorac laprda i nije nešto. Najobičniji popis želja nas siromaha koji nam nude svi, od lijeva do desna, da bi nam poslije bilo samo gore.
Daleko više od tih ispraznih tlapnji kandidata Primorca brinu me izjave ministara i potpredsjednika Vlade, pa i samog Premijera koji u tim izjavama negiraju faktičko postojanje Predsjednika Republike Hrvatske. Okolnostima većeg broja birača to je Zoran Milanović. Zoran je osoba, a Predsjednik je institucija.
Pitao bih, dakle, iste te poimence Plenkoviću, Anušiću, Habjane, sutra, ako bi Primorac bio izabran da li bi stali iza Primorca ili Predsjednika RH?
Isti ti likovi i ostali koji ih slijede u stopu sjedili u Vladi ili Remetincu kunu se u demokraciju. Demokratski kazano, Anušić i Habjan izabrani su na svoja mjesta jednim glasom, Plenkovićevim. Plenković je izabran s 76 glasova sabornika, dok je aktualni predsjednik izabran s cca milion i dvjesto tisuća glasova. Da li to poruka meni, i ostalima sličnim, na onu izrečenu dvojbu: „Što će tih 1 200 000 likova Domovini“?
Nevjerojatna je razina manipulacija tih likova izabranih s jednim glasom oko baš svega u Državi. Eto, da se ne pačam u visoku politiku slanja hrvatskih vojnika u tuđe ratove pitam jednu običnu stvar: Ako ja osobno za svoje potrebe kupujem jednu ciglu kako je ta cigla pedeset puta jeftinija od cigle koju kupuje država za obnovu?
I tako, ostaje mi ne paliti televizor još tjedan dana i onda saznati da li su građani izabrali „dobrog“ ili „lošeg“ Predsjednika. Namjerno na kažem „građani Hrvatske“ jer, na žalost, još uvijek građanima Hrvatske politička vodstva biraju tamo neki „građani“ od kojih većina nikada nije niti vidjela Hrvatsku, a teško da ju znaju i mogu pokazati na karti Svijeta.
Komentari