Autor fotografije: Marko Ercegović
U Zagrebačkom kazalištu mladih će se 14. veljače 2025., s početkom u 20 sati, održati praizvedba drame Ivora Martinića „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“, u režiji Aleksandra Švabića.
Prije praizvedbe nakladnička kuća Fraktura promovirat će knjigu Martinićevih drama koja izlazi u veljači. U njoj su dvije drame „Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute“ i „Dobro je dok umiremo po redu“. Podsjećamo kako je potonja imala svoju praizvedbu u ZKM-u i to 21. rujna 2019. godine, također u režiji Aleksandra Švabića, a njen autor Ivor Martinić te glumci Doris Šarić Kukuljica, Pjer Meničanin i Nataša Dangubić nagrađeni su značajanim kazališnim nagradama.
Ivor Martinić
SIN, MAJKA I OTAC SJEDE ZA STOLOM I DUGO ŠUTE
Redatelj: Aleksandar Švabić
Glume: Doris Šarić Kukuljica, Sreten Mokrović, Petra Svrtan, Luka Knez
O predstavi:
Svima koji su se nakon uzajamne emancipacije ponovno našli za obiteljskim stolom naslov ove predstave djelovat će sumnjivo i blago uznemirujuće. I to s razlogom. S Božićima, Uskrsima, rođendanima i karminama relativno je lako – tu je buka, alibi da se stvari odrade na mišiće. Svakodnevica malo komplicira stvari i treba je znati prehodati, osobito kad je gluha. Ono između razgovora o ručku i Dnevnika, onaj prosječni utorak nakon razgovora o vremenu i poslu, te sitne rituale koji potvrđuju skučene gabarite obiteljskog suživota. Tu tišina nije dobrodošla jer jednostavno čačka mečku. U nuklearnim odnosima duge šutnje znače da je bomba već pala. Ili da će upravo pasti.
U nizu razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Naime, predviđanje novih ekonomskih i ekoloških katastrofa od strane vlade donosi razvoj sustava zaštite, kao i informativne formulare čije jedno pitanje izazove velike prijepore. Naime, upitnik u kojem se od roditelja višečlane obitelji pita: ukoliko zbog katastrofalnih događaja, možete zadržati samo jedno dijete, koje bi to dijete bilo? Sadašnji trenutak drame trenutak u kojem roditelji priznaju najstarijem sinu, miljeniku obitelji, kako su ga u formularu odabrali kao nekoga koga bi se potencijalno odrekli, te kako bi zadržali mlađeg sina, koji je oduvijek bio problematičan. Kroz niz razgovora za stolom Sin, Majka i Otac seciraju svoju obitelj, svoju prošlost i sve neprešućene istine, kao i onu najgoru – istinu da ga ipak ne vole bezuvjetno. Kroz niz vremenski ispremiješanih razgovora kroz deset scena razlaže se i pojam obitelji, koji u svim kriznim vremenima dobiva novo značenje.
Drama se formalno sastoji od samih dijaloga. Jedina didaskalija nalazi se u naslovu drame. Dijalog se sastoji od čistih, ogoljenih, gotovo faktografskih rečenica, optužbi, gorkih istina, bez imalo uljepšavanja. Povratak na čisti dijalog u vremenski ispremiješanim scenama stvara posebnu atmosferu i naboj drame – osjećaj neizvjesnosti, napetosti te ono što Martinića najviše zanima u kazalištu – jesmo li spremni čuti neumivenu istinu?
O knjizi Martinićevih drama koja izlazi u izdanju Frakture početkom veljače:
„Iako u naslovu drame Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute njih troje sjede za stolom i dugo šute, u drami će sve izgovoriti. Za tim stolom postavit će se teška pitanja s još težim odgovorima i sva će se međusobna zamjeranja, povrede i neoprostivosti na njega iznijeti. Dok njihovu malom nukleusu prijeti nuklearna katastrofa koja samo naizgled dolazi izvana, ova će obitelj – kao i mnoge druge, naše – proždirati samu sebe.
To se događa i obitelji iz drame Dobro je dok umiremo po redu, na drugi način i iz drugih razloga. Ova se obitelj već raspala, ali njezini bivši članovi ne prestaju zbog toga biti nečija majka, otac ili sin. Iako najstariji član obitelji umire po prirodnom redu, mnoga su razočaranja i male smrti na ovaj ili onaj način dokrajčile i preživjele.
U dijalozima Ivora Martinića riječi ne služe samo tome da prikažu dramski konflikt, nego i sve ono prešućeno što iza tog konflikta stoji. Drama se zapravo događa u međuprostoru onoga što njegovi junaci žele i onoga što su dobili, a to je onaj međuprostor u kojemu svi, u svojim pojedinačnim životima i dramama, neprestano živimo“.
Marina Vujčić
Komentari