Umro je Petar Gudelj, čovjek koji je skovao riječ!
Ja sam samonik, samorast i samouk. Pisati pjesme započeo sam, kao kakav pjesnički Meštrović, kad mi je bilo sedam-osam godina, u jadranskim brdima, kod ovaca i koza. Prevrtao kamenje i kamenom štriljkom pisao po njegovoj donjoj, zlatnonarančastoj zemljanoj strani. Za mojom štriljkom ostajao srebren trag. Pjesme bile ispovjedne, ljubavne. Zapisivao imena krških trava, djevojčica i ptica. A da drugi ne bi čitali moje pjesme i rugali mi se, ispisano sam kamenje vraćao neka leži onako kako je ležalo i kako će ležati stotinama godina, sad s mojim dječačkim pjesmama u mirisnoj, zlatnonarančastoj krškoj zemlji. Nitko ih nije pročitao i ne će pročitati osim mene i zemlje.
Petar Gudelj
Umro je Matan Nogalo
Umro je Matan Nogalo.
Čovjek koji je skovao jastreba.
Čovjek koji je skovao zmiju.
Čovjek koji je skovao vuka.
Otvorio je kovačnicu
na nebu.
(…)
Nadmeću se Matan i Pile Nogalo:
tko će skovati ljepšu zmiju,
tko će skovati ljepši cvijet.
Pile skuje poskoka.
Matan mu išara leđa.
Pile mu skuje rašljast,
Matan njemušti jezik.
Pile skuje garipulu.
Matan ružu.
Pile joj skuje miris.
Matan joj skuje ime.
Pile skuje jarebicu.
Matan u jarebici jaje.
Pile skuje Mjesec.
Matan mjesečinu.
Pile skuje prsten.
Matan skuje smrt.
Komentari