Nije baš Tunguzija, nego Tunguska. To je područje negdje daleko u Sibiru. Dana 30. lipnja 1908. godine, nekoliko kilometara iznad tla, u tom je području eksplodirao meteorit. Nastala je ogromna eksplozija koja je srušila drveće čak 40 kilometara od mjesta udara. To je područje toliko udaljeno od civilizacije da je tek 1927. godine ruski istraživač Leonid Kulik sa svojom ekspedicijom stigao kako bi ga istražio. Budući da nije pronašao krater, zaključilo se da se eksplozija dogodila u atmosferi te da je ta svemirska stijena imala promjer od nekoliko desetaka metara. Sreća je da se sve dogodilo u Tunguski, daleko od gradova i sela.
To je bilo tada.
A sada, NASA (Američka svemirska agencija) i ESA (Europska svemirska agencija) ovih su dana objavile vijest da postoji stijena koja bi mogla udariti u Zemlju 2032. godine – dakle, za sedam godina. Dali su joj ime 2024 YR4. Trenutno se nalazi na nezgodnom mjestu za precizna mjerenja, pa još uvijek ne znaju koliko je velika točno. Procjenjuje se da je duga između 30 i 90 metara, a široka oko 100 do 130 metara. Dakle, nije okrugla, nego pomalo spljoštena. Trenutna procjena šanse da udari u Zemlju iznosi oko 3%.
Upravo s tim brojem imam problem – jer tek 2032. godine će se znati hoće li šansa biti 3% za udar ili 97% za promašaj. Ta je stijena relativno mala, a uz to još jako daleko od Zemlje, pa se zasad sve temelji na grubim procjenama. Kažu da će tek 2028. godine moći preciznije odrediti njezinu veličinu i putanju, jer će tada proći na sigurnoj udaljenosti, a što će omogućiti detaljnija mjerenja.
Ako bi stijena bila samo 30 metara duga, eksplodirala bi u atmosferi i šteta bi bila mala. No, ako je velika 90 metara, tada bi udarila u površinu Zemlje i stvorila krater od barem jednog kilometra. Takve stijene nazivaju “ubojicama gradova”, jer ako udari u neki grad, ne samo da bi nastao krater, nego bi i cijeli grad bio sravnjen sa zemljom.
Krater od jednog kilometra vidio sam prije desetak godina u Arizoni. Kažu da je nastao prije 30.000 godina ali je odlično očuvan jer je meteorit pao u pustinju. Možda je tada preplašio Indijance koji su u to vrijeme živjeli na području Amerike.
Neki pametnjaković čak je izračunao gdje bi stijena mogla pasti. Proračun nije baš jako precizan ali prema njemu, moguće mjesto udara nalazi se negdje unutar ovog koridora: sjever Južne Amerike, središnji Atlantski ocean, središnja Afrika, Indijski ocean, Indonezija i južni dio Tihog oceana. Dakle, relativno daleko od naših krajeva.
Drugi pametnjaković smatra da bi stijena mogla udariti u Mjesec, a eksplozija bi bila vidljiva golim okom jer bi bila vrlo velika. Treći pak tvrdi da će stijena samo proletjeti pored Zemlje i da će sve proći bez posljedica (97%).
Ipak, NASA i ESA već rade planove za slučaj da stijena zaista krene prema Zemlji (3%). Postoji nekoliko mogućih scenarija za sprječavanje udara.
Jedan od scenarija je lansiranje nuklearne bombe pomoću rakete koja bi eksplodirala u blizini asteroida i razbila ga na manje komade koji ne bi bili toliko opasni. No, problem je što bi bilo teško izračunati gdje bi ti manji fragmenti potom pali. Dakle, umjesto jedne velike eksplozije, imali bismo puno malih.
Druga mogućnost je da se svemirska letjelica zabije u asteroid kako bi ga malo “gurnula” i promijenila mu putanju tako da promaši Zemlju.
Postojao je čak i jedan “genijalac” koji je predložio da se jedna strana stijene oboji u bijelo. Na taj bi način ta strana reflektirala više sunčevih zraka, što bi smanjilo isparavanje plinova na toj strani i tako, u teoriji, malo promijenilo putanju asteroida. Pitam se samo kako bi poslali molere da obave taj posao.
Šteta što je Bruce Willis teško bolestan. Da nije, mogli bismo ga poslati prema asteroidu, pa da, kao u filmu Armageddon, još jednom spasi svijet jer on ionako već zna proceduru.
By Marijan Jozić
Komentari