Autor: Marjan Gašljević
Foto: Marjan Gašljević sa sinom Ivanom na ruševinama obiteljske kuće ’95.
Na fotografiji sam sa sinom Ivanom na ruševinama naše obiteljske kuće u Viduševcu neposredno poslije “Oluje”. Neprijatelj je Viduševac zauzeo i spalio 29. 9. 1991. godine. Nije ostao kamen na kamenu u ovom velikom selu, a ni dan danas se ne zna koliko je bilo hrvatskih žrtava u tom četničkom divljanju za koje ni danas nitko nije odgovarao. Tog sam dana i sam ranjen, na sreću ne preteško, ali daleko teže rane zadobila mi je duša dok sam gledao vatre koje gutaju hrvatska sela s desne strane Kupe. Nas, tada, malo branitelja, slabo opremljeni i naoružani nismo imali šanse pred tenkovima i teškom oruđu mnogobrojnijeg neprijatelja. Pokušali smo, a uspjeh je došao tek 95. Olujom.
Na dan agresije Rusije na Ukrajinu čuvši na TV zavijanje sirena u Kijevu, vatre koje gutaju zgrade i naselja, te uplakanu djecu koja bježe s roditeljima pred zlom doživio sam infarkt. Slike zla i nepravde nikada ne možeš, makar mislio da jesi, potisnuti i izbrisati.
Ukrajina je još pod agresijom i teškim udarima agresora. Meni je sve manje jasno i razumljivo što se tamo dešava makar i informacije dobivao od prijatelja s lica mjesta. Činjenica agresije jest, ali činjenica beskonačne korupcije ukrajinskih mini i maxi tajkuna koji divlje kupuju po Hrvatskoj (i drugim zemljama) hotele, tvornice, resorte, stanove nikako mi nije jasna, a pripomaže kopnjenju empatije spram Ukrajine uz živciranje na stalno žicanje njihovog vodstva. Znam da i dalje mnogi građani pate. Pati sirotinja, a tajkuni likuju. Ne zaboravimo, agresija na Ukrajinu traje 10 godina. A oni ni trc?
Da li Vam je to, odnekud, bar nešto, poznato?
24. veljače 2022. godine
Danas sam tužan. Tužan do suza. Suosjećam sa svim slobodoljubivim građanima Ukrajine nepravedno napadnutim agresorom vođenim patološkim, diktatorskim umom sakrivenim u silnom strahu duboko pod armiranim betonom. Suosjećam sa svim onim majkama koje će dočekivati sinove u kovčezima, sa svim onim vojnicima koji će se vraćati bez dijelova tijela i duše, sa svom onom dječicom koja će, ni kriva ni dužna, drhtati i jecati u strahu pod ruševinama. Osuđujem i one koji istim tim diktatorima daju potporu znajući da njihova djeca, kao ni diktatorova, neće sudjelovati u ratu već samo u podjeli plijena. Urazumite se. U ratu nikada nitko nije pobijedio.
Komentari