Od svih godišnjih doba najlakše je jeseni. Ako je dan lijep, sunčan i šuškavo žuto-crveno obojen svi kažu: koja lijepa jesen. Ako kiši iz sivkasto pufastih oblaka opet svi sretni, jesen je; treba kiše, vrijeme joj je. Kad je pak tmurno ili sparno opet će svak’ mudro i pomirljivo zaključiti: mijenja se vrijeme, takva je jesen. Varljiva jesen. Lijepo je biti Jesen. Ljudi od tebe ne očekuju previše pa ih je lako zadovoljiti.
Bremenita jesen donosi plodove: sve što se cijele godine plodilo u jesen donosi roda. Voćnjaci i vinogradi. Zlati kukuruzi i još zlaćaniji kesten. Uglješa Kojadinović kao gimnazijski profesor u serijalu Velo misto ima jedan veličanstven monolog o toplom marunu – kestenu; Miljenkov tekst i Uglješina gluma sljubljuju se u opojni miris toplog, na otvorenoj vatri pečenog kestena.
Čekam tramvaj. Pet frtalja je do podneva. Djeca su po školama. Radni narod je negdje na poslu. Ulice zakrčene penzićima. Umirovljenici. Sad je njihovo vrijeme. Sedamdeset i pet minuta do podneva. Starije gospođe, postarija gospoda. Skladno se utapam u tu masu. Samo ja idem mahajuć rukama dok moji skoro vršnjaci obvezno nose neke torbice. Rjeđe veće češće one manje: pederuše. Gospođe pored torbica u jednoj, u drugoj ruci drže neke zavežljaje, cvijeće ili tek vrećicu s pola štruce kruha. Prazne ruke me odaju da još ne pripadam tom svijetu. Ja putujem do Kerempuha; na predstavljanje Sezone.
Stiže tramvaj. Vozi ga žena crveno obojane kose. Stojimo zbog semafora. Crvenokosa razgovara s mamom; preko mobitela. U tramvaj ulazi neki njen kolega s pederušom. Nema frke. Poništio sam kartu. Na semaforu se pali ona žuta crta za ravno. Vozi žena Ilicom k’o zmaj. Penzići što sjede ljuljaju se lijevo desno. Onima što stoje malo je teže. Prije Akademije likovnih umjetnosti naglo kočenje. Koljena klecaju. Valjda crvenokosi komad želi impresionirati svog muškog kolegu. Zatim oštar start u zavoj prema Britanskom trgu. Na Britancu neka postarija gospođa prelazi na zebri. Polako. Kako se i pristoji gospođi u godinama. Osamdeset. Plus-minus. Crvenokosa vozačica naglo sjeda na kočnicu. Klecaju koljena i onima što su uhvatili sjedalice. Tramvajka pizdi na staricu jer da je kao neodlučna u prelasku ceste. Ljuti je to. Žali se svom muškom kolegi na te „neodlučne“ pješake. Prava prilika da se i sam umiješam u zbivanja.
– Draga gospođo! Kako to pobogu vozite taj tramvaj. Pa poštujete te starije pješake; bar malo. I oni s vremena na vrijeme moraju preći na drugu stranu ulice! – teatralno i dovoljno glasno da me čuju svi u tramvaju komentiram agresivnu vožnju crvenokose tramvajke i njen evidentni prijezir prema starosti; onoj u tramvaju i onoj van tramvaja.
Do Frankopanske izvodim cijeli mini monolog o nepoštovanju starijih ljudi u našem društvu; o divljacima na dva i četiri kotača. O romobilistima, hoverboardistima, segwayistima, monociklistima i svim ostalim elektro nasilnicima koji si zbog kvaziekološkog prometala daju za pravo ulijetati među noge nevinim umirovljenicama; lomiti krhke kosti nedužnim umirovljenicima. „Iduća stanica: Frankopanska“.
– Svi ćemo mi ostarjeti draga crvenokosa gospođo. – mudro zaključujem na izlasku iz tramvaja. Ja sam svoju prvu ovosezonsku premjeru odradio. A sad da vidimo što će ove jeseni biti novo u Kerempuhu.
Četiri premjere planirane za ovu sezonu odgovaraju onome što grad kao najveći sponzor traži od njih. Prva već 20. listopada. U rujnu su karte za sve predstave po cijenama za studente i penzionere 45 kuna. Prisutni su fotoreporteri s debelim objektivima. Super, bit će dobrih sličica na nekom portalu. Vrijedni ljudi iz bogatijih redakcija uvijek pokupe sve žive audio i video informacije na konferencijama za tisak. Ništa im ne promakne. Kao na primjer Borisu Radoševiću s t-portala. Skoro ništa! To nam ostavlja mogućnost da se koncentriram na bitno: Vinko Brešan nije došao predstaviti svoj komad. U bolnici je! Odmah pomislim na najgore. Da ga je pokupio neki tramvaj što bijesno krivuda Ilicom ili ne daj bože neka betonjara što je nemarno pokvačila opremu po karoseriji kao onomad ona što je na raskrižju Ilice i Republike Austrije zauvijek otela hrvatskoj kulturi Angela Miladinova. Hvala bogu ništa tako strašno. Vinko je OK, umiruje nas ravnatelj Roman s dva prezimena. Vinko je samo danas imao zakazano kod doktora pa smo mu u koliziji. Oprošteno. Treba čovjek voditi računa o vlastitom zdravlju. Da bi mu jeseni bile duge i plodne.
Na kraju ovogodišnje Kerempuhove sezone idu 44. dani satire koje će ove godine zatvoriti prošlogodišnji pobjednici. Gledališče iz Nove Gorice koje sam ljetos jedine propustio vidjeti. Hvala Romanu i gospođi Turčinović što mi uslišaše želje. Ako bog da iduće ih godine neću propustiti. Konferencija za tisak je gotova. Bez suvišnih novinarskih pitanja. Izlazim van. U jesen. U dvorištu Kerempuhove zvijezde utisnute na stazi. Dvije imenovane i dvije koje još čekaju svoje vlasnike. Pazim da ih ne nagazim. Nemojte niti vi kad dođete na predstavu u Jazavac ove jeseni.
Uglješa je u jesen svog života najvolio igrati Davida Štrbca u satiri Petra Kočića: Jazavac pred sudom. Umro je u 46. godini u Gradiški. Bosanskoj. Sad je među svojima, na groblju u Srbcu, kraj Vrbasa. Ovi naši nikada njegovo ime neće napisati na zvijezdu, a bojim se niti oni njegovi. Tako to ponekad bude s glumcima, zaglave negdje između; između dvije uloge, između zadnjeg i onog nedopijenog pića, između naših i njihovih i tu stanu nevidljivi. U zraku miris pečenih kestena. Kestenjara s vrha Preobraženske. Maroni. One naše kestene; i s lijeve i s desne obale Une valja još malo počekati. Pričekati da ozreli jesen.
