Autor: Lily Laum
Sjedim u Kazalištu Marina Držića. Večeras je na repertoaru „Alkestida“, Euripidova drama u režiji Livije Pandur i autorskoj adaptaciji Lade Kaštelan.
***
Već punih sedam dana nosim tu predstavu u sebi. Ušla mi je u glavu i okupirala me. Razmišljajući o njoj pročitala sam i sve što se moglo pronaći o njenom nastanku, kao i što je ona nosila kroz sve ovo vrijeme od antičke Grčke do danas. U tekstovima nisam pronašla odgovor na pitanja koja su mi se nametala, tako da sam se na kraju zamislila nad svojim životom. No, nije li to i bit predstave?!
Dakle, važno je pogledati u unutrašnjost sebe, prisjetiti se svih dobrih a ponajviše loših dana. To nije lako, to je bolno i sve to „nešto“ svi smo uspjeli pod tepih gurnuti i nastaviti dalje. S većim ili manjim posljedicama, ali nismo dozvolili da okolina primjeti naše unutrašnje borbe.
Tko to nije doživio?
Samo ljudi koji istinski vole i ljube shvaćaju sve nemire i prolaznost života. Tko nikad žar strasti doživio nije, taj neće shvatiti predstavu i govorit će (vjerojatno) ponajviše o kostimima, scenografiji. Dakako da su to bitni elementi, ali ono što sam ja doživjela bila je duboka bolna trauma koja je uspješno kroz pokrete, mimiku, pjesmu bila dočarana, prikazan je sav jad koji osoba koja bezuvjetno voli mora nositi.
Što je sinonim za ljubav muškarca i žene?
Kako prepoznati bezuvjetnu obostranu ljubav?
Da li se ona ikada rađa istovremeno?
Zašto uvijek jedan od partnera bježi u neki svoj svijet?
Zašto ne pružamo jedni drugima radost i toplinu?
Kada voliš, činiš sve da voljenoj osobi bude dobro, ugodno, da je sretna, zadovoljna, želiš svo vrijeme provoditi s njom. A onda neminovno nastupa doba gdje postajemo ono što nismo, ili zapravo jesmo al’ smo to vješto skrivali. Sve prepirke, svađe, vrijeđanja, uvrede su naprosto folklor kada se stupi u brak, vezu, partnerstvo. Uvijek je i utjecaj okoline prisutan. Ako si i malo labilna osoba ili nisi uvjeren u svoj stav, svoje osjećaje, lako poklekneš i okreneš se lakšim temama i sve guraš da ne vidiš, za rješavanje ako ikad dođe na red.
Predstava nas je uvukla u svijet strasti, ljubomore, bespomoćnosti, jada, jeda, žalovanja, tugovanja, gubljenje identiteta, nemaru o sebi samom, kad toliko voliš da si nisi bitan.
Predstava nikako nije uobičajena, jer zahtjevno je pokretima dočarati svu crninu koju nevoljena osoba u sebi nosi. To zaista nije lako, ni malo. Ne možeš reći ja sam tužna ili ja sam jadna, to moraš pokazati svojim kretnjama. Volimo, ljubimo, želimo, gorimo, čekamo… razum se muti i dovodi do ludila, do stanja kada ne živiš, ne dišeš, nemaš okusa, ne osjetiš ništa, ne vidiš, ne čuješ. Vrijeme staje i ništa drugo ne postoji, samo čežnja i strast za voljenom osobom. Gubiš svoj identitet, realnost, život postaje zatrovan i nastaje pakao. Naprosto ne biraš načine kako opstati, jer uviđaš da je sve bila iluzija. Život ti gubi smisao i toneš sve dublje, bez imalo opiranja, tami, svjetlost ne vidiš, jer voljeni je ta svjetlost ali je okupiran svojim životom, svojim sitnim radostima, svojim slabostima.
Svako od nas mora sebi sam priznati da je dio izrečenog doživio. Posebno kada se našao na životnoj prekretnici, na raskrižju života, kada se odlučio kako i gdje dalje. Gledajući predstavu, svako od nas može biti zahvalan svom dobrom odabiru.
Alkestida to nije znala, ona je pustila sve i darovala život svom ljubljenjom vjerujući u reinkarnaciju, što na neki način se i događa. Uloge se u novom životu mijenjaju. Uvijek dolazimo do točke kada se jedno od dvoje ljubavnika povlači i ostavlja drugoga ranjenoga i na vjetrometini života. Ne daje mu izbor.
Da li ljubav, strast, čežnja, žudnja imaju i malo zrnca mudrosti?
Nažalost kada je fatalna ljubav, dolazi do tragedije. Tu nema početka, trajanja i kraja. To nije ciklus koji se ponavlja generacijama, to nije zajednica koja je društveno prihvaćena.
Sve je neshvatljivo osobama koje nisu doživjele kemiju, privlačnost, strast, koje nisu imale sna, koje nisu bile u “zombi” fazi.
Završetak predstave je pokazao, fatalna ljubav se nastavlja, s obrnutim ulogama, gdje uvijek jedno pati, tuguje, čeka, čezne žudi. A najvažnije je da je strast prisutna, jer ona je neopisiv osjećaj koji te ushićuje ali i tjera u očaj i mijenja tvoju osobnost do neprepoznatljivosti, mijenja kemiju organizma što ni jednoj drugoj osobini ne polazi za rukom da tako lako promijeni čovjeka.
Strasni ljudi su ispisali najljepše stihove i glazbu, stvorili rajske vrtove, pokretali ratove… Samo strast može pobuditi u čovjeku kreativnost i osjećaje za koje nije znao da postoje.
… bez tebe ne dišem… sama, uz tišinu koja toliko boli… prestalo je za mene volje za ičim…
(Lily Laum)
