Autor: Marjan Gašljević
U neovisnosti Hrvatske države od 30. svibnja 1991. u sjećanju je ostala torba kojom je zastupnik Ivan Bobetko gađao zastupnika SDS-a Milana Tanjgu. O toj torbi, odnosno postupku Bobetka i „ugrozi“ Tanjge pričalo se i pisalo, a torba je postala i ostala kao jedan elementić „ugroženosti“. I zbog te i svih ostalih „ugroza“ Tanjgini sunarodnjaci popalili su trećinu Hrvatske, pobili desetine tisuća njenih građana, a protjerali stotine tisuća. I inače neki neformalni i neobični načini neverbalne komunikacije obilježili su zasjedanja Hrvatskog Sabora s manje ili više posljedica.
Mene, recimo, čudi kako se u ovih skoro trideset godina saziva još nitko nije dosjetio i kopirao Khuenov vritnjak kojeg je tako uspješno plasirao pravaš Gržanić, a u Saboru, bome, ima mnogo onih koji su ga zaslužili. Jedino, očito, nema Gržinića.
Zastupnik Pernar nešto glumata na tom tragu uglavnom se batrgajući sa saborskom stražom koji ni krivi ni dužni za svoju mizernu plaću navlače, uglavnom, Pernara. Što se ne popne na klupe nasuprot saborskih pa malo „potegne“ a tamo ima itekako materijala. A da u Saboru nema Gržinića potvrdio je zastupnik Bulj. Ljudina iz Cetinskog kraja povio je repinu samo tako kada se je pred njim isprsila Martina. Narod tog kraja itekako zna tko tamo nosi perje, a tko lomi kosti.
I tako dok se u Saborskom zasjedanju ovaj tjedan ništa novo ne dešava, a niti se očekuju neka nepredvidljiva dešavanja ipak je jedan strašan događaj zatalasao kuloare. Ukradena je, naime, torba zastupnika Culeja.
Pouzdano se doznaje samo da je torba pronađena kod Živozidaša sve ostalo je ostalo na nagađanjima.
Da saborskoj oporbi nešto i ne ide znamo svi kroz ovaj saborski saziv. Besplodno su svih ovih tisuću i nešto dana glumatali uredno to naplaćujući međutim da su spali na torbu u kojoj mogu biti stvari od krvavih gaća do nacrta hidrogenske bombe teško je zamisliti. A spali su. Na koncu su zastrašeni strašnim prijetnjama vlasnika torbu su vratili uz ispriku da su samo pojeli slaninu i luk zamotane u neke papire. Papire su ostavili. I čokane. Prazne.
Sve do Premijerova izvješća o stanju nacije jedino vrijedno spomena je vrlo zanimljiv potez Milana Bandića. Jutros je ovaj nenadjebiv lik novinarki rekao doslovno „zar se Vi ne sjećate što sam rekao u srpnju“. Novinarka se je začudila takvom odgovoru na pitanje i ako, u stvari, nikada i nije dobila od njega odgovor na pitanje koje mu je postavljeno umjesto da ga pita: „Gospodine sjećate li se Vi što ste govorili jučer ujutro, a što popodne. Kako se radi o dijametralno suprotnim stavovima koji je ispravan. To Vas pitam.“ E pa Bandić je ujutro „bacio bombu“ ucjenom Preimjera koju je javnost glodala cijeli dan, a cilj bacanja bombe isključivo je da se skrene pozornost od sudskog procesa koji je taj dan vođen protiv njega na zagrebačkom Županijskom. „Bomba“ je odradila svoj posao, a već popodne kada su se vrata suda zatvorila Bandić je okrenuo ploču: „Ja ću zadnji napusiti koaliciju.“ Tako se to radi. Tako rade i sipe i još neki beskralježnjaci.
I dok je zastupnik Culej istraživao „tko je pojeo slaninu i luk iz njegove torbe“ Premijer je sa saborske govornice odigrao vrhunski dupli pas obećavši povećanje plaća svim zaposlenima u javnim službama od 6,12 posto. Kompletna obrana sindikalne momčadi iz prosvjete ovim potezom je izbačena iz igre, a Premijeru je ostalo samo da sada poentira. A hoće. Duplom pasu su zapljeskali čak i zastupnici HNS-a koji su do tog trenutka „brinuli“ za učitelje odahnuvši jer, bar za sada, izvanredni izbori se ne naziru. Tako su, ujedno, ispunili i želju sindikalaca koji su ih na jutrošnjoj tiskovnoj „zamolili“ da ih više ne brane. Eto, želja im se ispunila samo će sada na drugoj strani imati i sindikate drugih zaposlenika u javnim službama zbog činjenice da su javno podcjenili njihov posao. Od kuda pravo, primjerice, sindikalcu iz učitelskog sektora cijeniti posao policajca i pretpostaviti mu posao učitelja? Koliko god to nije dobro uz potvrdu oportunosti maksima „kome uzeti da bi drugom dao“ koju Premijer nije koristio a na nju su se „upecali“ sindikalci.
Imaju li, poslije ovog pasa, pravo štrajkati a taman su na ulaznim vratima kolektivnih pregovora?
