Kad sam ja išao u srednju školu povijest se učila na refule, svake dvije godine od početka. A nama reformiranim srednjoškolcima povijest je uvijek započinjala 14. srpnja 1789. godine; jurišom na Bastillu. Sjećam se udžbenika za povijest; na naslovnici slika Eugena Delacroixa: Sloboda vodi narod. A sloboda je vodila narod protiv nesretnog kralja Ljudevita. Kralj Lujo XVI. svoju je vladavinu započeo pomirljivo i građanski: vraćanjem parlamentarnih prava. No kad bijaše primoran, što zahvaljujući rastrošnosti svojih prethodnika, što vlastitoj lakomislenosti, praznu riznicu dopuniti novim porezima na vlasništvo razgoropadiše se svi staleži. Najviše naravno oni što posjedovahu. Umoriše dobra kralja i ženu mu Mariju Antoanetu, poznatu ljubiteljicu kolača. Poslije toga sve je išlo glatko jednosmjernom marksističkom logikom. Svako malo bi proizvodne snage mlade francuske buržoazije prerastale proizvodne odnose, što bi prouzročilo podizanje novih barikada od strane izrabljivanih pa bi oni predvođeni Slobodom navalili na svoje izrabljivače. I tako nekoliko puta za redom dok nije dvomjesečna pariška Komuna dokazala neupitnu vjerodostojnost učenja gospodina Karla i prijatelja mu i druga Friedricha s kojim, tada u ilegalnoj izvanbračnoj zajednici, bijaše odgajao sina Vladimira. Kad je drug Vlado uzorio za život podigao je najveću od svih velikih Revolucija. Mislim da je na jednoj povijesnoj čitanki bila slika druga Lenjina kako mete Globus; sve od sjevernog pola pa nadolje; neke tipove u halpcilindrima kojima su u bijegu iz frakova iskakale novčanice. Poslije druga Vlade došao je drug Josif. On nešto nije bio dobar pa ga je smijenio Drug Tito. Drug Tito uredio je svijet po svome i svi su postali nesvrstani i sretni. Svako je imao svoje radno mjesto koje bi sa smiješkom napuštao kad bi poslije odmora na poslu krenuo doma raditi nešto na ekonomiji koju danas zovemo sivom. Drug Tito je sve to zadovoljno motrio iz fotelje ležerno otpuhujući dimove iz kubanske cigare koju je držao između palca i kažiprsta. Eto to je kratka povijest povijesti koju pamtim iz srednje škole.
O učiteljici života možete misliti što god hoćete, ali da parafraziram profesora Waltera Lewina: „History works“. Ako dođete do neke lake ilegalne love obvezno je konvertirajte u nekretninu. Porez na imovinu još dugo neće biti uveden u naše krajeve. Svaki premudri Premijer ili prevažni Predsjednik prestravljen je teškom sudbinom koja je onomad snašla dobra kralja Ljudevita; na početku povijesti. Pokušati oporezovati vlasništvo, povijest nas uči, uvijek je bila po život opasna rabota. Zna to svaki odgovorni političar kad mu nadobudni savjetnici predbace da nema ekonomskog rasta s ovakvim porezima na dohodak iz rada. Svi su oni dobro, kao i ja, utvrdili povijesne činjenice i još će more Save proteći ispod Hendrixova mosta prije nego se samo i za djelić postotka rasterete osobni dohodci.
Kako bilo da bilo zarana sam shvatio da je Francuski važan svjetski jezik koji čovjeku može zatrebati ako se jednog dana nađe s jedne od strana barikada povijesti. Profesor Joso koji je predavao i hrvatski vodio je Francusku grupu. Mali banijski tinejdžeri, a i tinejdžerke koje su još onda znale da se s ruskim neće jako pomoći u finom svijetu o kojem su maštale teško su izgovarale melodične francuske fraze. No ipak profesor nas je naučio osnove: kako stići do aerodroma taksijem, kako pronaći željeznički kolodvor, kako saznati koliko je sati ili zaiskati nešto za jelo. I obvezno: Marseljezu. Pjevali smo svi u glas prateći snimku s RIZ-ove Traviate pokušavajući što bolje pogoditi naglasak:
Allons enfants de la Patrie,
Le jour de gloire est arrivé!
Contre nous de la tyrannie,
L’étendard sanglant est levé,
Entendez-vous dans les campagnes
Mugir ces féroces soldats ?
Ils viennent jusque dans vos bras,
Égorger vos fils, vos compagnes!
A onda bi razvalili refren:
Aux armes, citoyens,
Formez vos bataillons,
Marchons, marchons!
Qu’un sang impur
Abreuve nos sillons!
Marseljeza (franc. La Marseillaise), francuska revolucionarna pjesma i nacionalna himna Francuske Republike. Riječi i (vjerojatno) skladbu napisao je u Strasbourgu u noći od 24. na 25. IV. 1792. francuski časnik C. J. Rouget de Lisle, kao bojnu koračnicu francuske Rajnske vojske u ratu protiv prusko-austrijske koalicije. Dobrovoljci iz Marseillea prenijeli su ju u Pariz, a pošto je puk uz njezine stihove jurišao na kraljevski dvorac Tuileries 10. VIII. 1792., pjesma je postala omiljena u cijeloj zemlji, isprva kao Pjesma Marseljaca, zatim kao Marseljeza. U listopadu 1792. bila je proglašena himnom Republike, a 1795. francuskom nacionalnom himnom. Bila je zabranjena nakon restauracije Burbonaca 1815., ponovno uvedena 1830. i ponovno zabranjena za Drugoga Carstva (1852–70). Nacionalna skupština Treće Republike ponovno ju je u veljači 1879. proglasila nacionalnom himnom.
Hajdemo! Djeco Domovine!
Dan slave je došao!
Protiv nas je podignuta
Krvava zastava tiranije!
Čujete li u poljima
Riku tih divljih vojnika?
Oni vam u naručje dolaze
Da zakolju vaše sinove, vaše supruge.
Pripjev:
Na oružje građani!
Formirajte svoje bataljone!
Koračajmo! Koračajmo!
Neka nečista krv
Natopi naše brazde!
Pjevati Francusku koračnicu bilo je tada nekako otmjeno, hrabro, slobodarski. Sva ta krv, zastave, slave i klanja nisu mi se tada činila tako strašnim kao danas. Koračati i usput pročišćavati nečistu krv činilo se nekako normalno. Tada. Kad sam ja išao u srednju školu krv se nije cijedila samo sa stranica povijesti, već i sa stranica drugih predmeta: biologije, kemije, geografije, povijesti umjetnosti, latinskog. Na obrani i zaštiti ubijasmo neprijatelje vatrom, nožem i kundakom. Prijatelji druga Tita koji bi s ljeta dolazili na Brijune već bi s jeseni slistili nekoliko tisuća neistomišljenika da im ne kvare novogodišnje blagdane, da bi opet sljedećeg ljeta prije odlaska na Brijune pozatvarali po svim kazamatima svojih država sve što bi im eventualno moglo zagorčiti povratak doma s godišnjeg. Sve je lako kad si mlad. Svako odijelo dobro ti stoji. Ma svaka rana manje boli; osobito one rane koje se nisu doticale sretne, crvene mladeži. Mladeži bez boga. Vjerene i odane Titu i Partiji.
Danas je svijet postao empatičan. Ja sam ostario. I sam sam nekako empatičniji nego nekada. Više ne mogu prihvatiti da bi bilo koja ideja bila vrijedna i jedne jedine kapi ljudske krvi ili patnje, a prvo što zapažam u Marseljezi je njena iskonska mržnja prema neprijatelju. Drugima, različitima. Lili Marlen i Erika mi se čine nekako dječji pjesmuljci prema osvetničkom krvavom programu koji je na usnama Marsejskih dragovoljaca stigao do Pariza, a potom se razlio Europom i još se uvijek razlijeva morima i kopnima Plavoga Planeta.
Možda o svemu ovome ne bih razmišljao da nas na jednoj angažiranoj kazališnoj predstavi ne nagovaraše da zapjevamo „Allons enfants“. Marseljezu nisam pjevao od doba kad smo uz Traviatu u zanosu voljeli francuski i Francusku. Ipak, neovisno o volji ili sklonosti javnom nastupu, usprkos dobrom poznavanju teksta Marseljeze i valjanom izgovoru istog niti jedan glas nije prešao preko mojih usana. Neki čudan osjećaj zaledio je cijelo mi biće. Vodi li Sloboda još uvijek narod? Koja Sloboda? Koji Narod? Naga, ogoljela sloboda lelujavih dojki; na povjetarcu napeto jedro crveno-bijelo-plave trobojnice; i leševi; puno leševa koje su prekrili različitim trobojkama. Smrad milijuna mrtvaca žrtvovanih za Slobodu koja se na trenutak učinila tako dohvatljiva, da bi opet utonula u mrak barikada. Utonula u duge cijevi haramija ispred Louvrea, utonula u sumnjičav pogled vojnika što naoružan mat-crnim mašingeverom motri lica u vozilima što se spajaju u jednu kolonu tamo negdje na granici, iza Mozartovog grada. Što se to dogodilo Europi? Što će se to dogoditi svima nama?
