Jutros sam doručkovao sa Starim. Baš sam vozeći zlatni Pony bicikl preskakao preko grabe jednog servisnog tunela u podzemnoj garaži u kojoj su se iz daljine probijale zrake prvog jutarnjeg sunca kad je Stari zazvao na doručak. A za doručak su naravno bila jaja sa špekom. Hemendegs. To je jednino što je stari ikada znao spremiti za jelo i što smo kusali kad je mama bila odsutna ili u bolnici. Jaja u posljednje vrijeme nerado jedem jer mi uznemiruju žučne kamence, ali opojni miris prženog špeka mami me svojom aromom stapajući se sa slatkastim okusom debelo narezane šnite bijela kruha. Špek miriše intenzivno kao onomad kad je Stari ispod tabli debele bijele pancete podložio vatru u želji da napravi domaći hamburger, ali su špagice izgorjele, a komadi slanine završili u otvorenom plamenu. Ono što je preostalo nakon gašenja požara u pušnici, a nije bilo pougljenjeno, imalo je tu predobru aromu pečenog carskog mesa.
— Danas opet štrajkate. — prozbori stari onako, tek da ubije muk; skoro sebi u bradu.
— Mmm. Da. — odgovaram ja premećući komadiće špeka i kruha u ustima. Brzo progutam zalogaj pa mu pokušavam odgovoriti da to nije isto kao kad se on nekada, kao predsjednik sindikata, borio za radnička prava i francuski rezane svinjske polovice.
— Nikad nije isto! — hladno konstatira Stari spominjući se valjda 1989. kad sam ja kao sindikalni povjerenik CUO Ivan Gošnjak u Domu sindikata grafičara stvarao novi Sindikat, sindikat radnika u visokom i srednjem obrazovanju. Najurismo tada unaprijed pripremljene kandidate sa subnorovskim pedigreom koji su zajedno s profesorom Milivojem Solarom pokunjeno napustili skup, valjda u želji da što prije svaki izvijesti svojeg gazdu u CK kako su se sindikalni povjerenici odmetnuli.
Sindikat grafičara već je 1872. organizirao prvi štrajk na ovim prostorima u korist povećanja tipografskih nadnica u pet zagrebačkih tiskara. Danas sindikat broji oko 3000 članova i nastavlja zastupati njihove i općenito radničke interese u grafičkoj i nakladničkoj privredi. Zgrada u kojoj se i dan-danas nalazi Dom Sindikata grafičara podignuta je 1938. godine. Pored Sindikata, u zgradi rade i KUD Sloga (staro 151 godinu), kao i poznato planinarsko društvo Grafičar.
Iako izabran u Privremeno povjerenstvo sindikata na razgovor kod tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Sabora SR Hrvatske, posljednjeg socijalističkog premijera: Ante Milovića, nikada nisam otišao. Nije me pozvalo. Poslije sam gledao na Dnevniku. Na moje se mjesto vješto ugurala, tog dana potpuno nezapažena, no kuloarskim podmuklostima veoma vješta sindikalistica. Poslije puno poznatija po svojim pletenim prslucima i iritantnim verbalnim tiradama. Karijeru je nakraju skrasila nekim pronevjerama i sudskim presudama. Tko će ga znati i sve to pamtiti?
— Nikad nije isto. — pomirljivo zaključujem. A opet, uvijek nekako isto završi. Usrano. S nekim kompromisom koji obično lijepo sjedne na neki privatni račun, a od kojeg svekoliko članstvo imade male ili nikakve koristi. Nikad ne skonča spektakularno kao u filmu: Norma Ree, kad Sally Field jednom jedinom riječju — UNION — napisanom na komadu kartona zaustavi stotine bučnih tkalačkih strojeva. Štrajk. Štrajk. Štrajk. Uvijek to bude nekako zamazano i blatnjavo; kao onaj štrajk u rudniku Trepča s kojim su počela otvorena neprijateljstva na Kosovu, a koji se kuhao cijelo to desetljeće; sve od nemira i prosvjeda nakon smrti voljenog Druga Tita. Kosovo Republika.
Štrajk je počeo u znak podrške smijenjenom rukovodstvu Saveza komunista Kosova: Azemu Vlasiju i Kaćuši Jašari i bio usmjeren protiv novopostavljenog rukovodstva: Rahmana Morine i Ali Šukrije. U jesen 1988. godine, Vlasi je, kao član CK SKK, zajedno sa predsjednicom kosovskih komunista, Kaćušom Jašari, došao u sukob s tadašnjim rukovodstvom SR Srbije. Oni su se suprotstavili ustavnim i političkim promjenama koje su ograničavale pokrajinsku autonomiju. Azem Vlasi i Kaćuša Jašari ubrzo su smijenjeni. Bivši Titov omiljeni omladinac u to vrijeme uživao je široku podršku kosovskih Albanaca i počele su demonstracije širom Kosova. Kulminirale su upravo štrajkom rudara u Starom trgu. Rudari su se 20. veljače 1989. zabarikadirali u rudarska okna, započevši štrajk glađu, zatraživši da Beograd odustane od promjena u političkom sistemu na Kosovu. Četiri dana od početka generalnog štrajka, rudare je 24. februara posjetio član predsjedništva SFRJ Stipe Šuvar i s njima razgovarao u jami. Dan kasnije, Predsjedništvo odlučuje da pošalje dodatne snage reda na Kosovo, a na proširenoj sjednici Predsjedništva, 26. i 27. veljače, donesena je odluka da se na Kosovo uvede izvanredno stanje. U Cankarjevom domu u Ljubljani 27. veljače organiziran je skup podrške albanskim rudarima na kojem je bio prisutan i slovenski predsjednik Milan Kučan. Rudari obustavljaju štrajk nakon što je Rahman Morina dao privremenu ostavku. Brojne međunarodne medijske postaje izvještavale su o tome u svijet odašiljući slike rudara kako napuštaju rudarska okna nakon višednevnog štrajka glađu.
Mi smo u Školi pod mostom svaku noć čuvali memljive zgrade od fiktivnih terorista, skrivajući karte za Belu kad bi oko pola tri došla milicijska ophodnja da provjeri našu budnost. Milicajci u ophodnji bili su pristojni i mrki, vježbajući tako za smjenu kad dođu na red da s ostalim jugoslovenskim milicajcima odu paziti na izvanredno stanje na Kosovu. Sve je mirisalo na krv. Onu već prolivenu o kojoj se nije pričalo i onu koja će se tek proliti i ostati zabilježena na naslovnicama najuglednijih svjetskih dnevnih novina i tjednih magazina. Ako ne prije, onda je tada svakom moralo postati jasno da se ta kosovska napetost neće relaksirati sama od sebe. Neki od nas su bili mladi i lakomisleni i vodili se po onoj narodnoj: „Nek’ je promjena pa makar i nagore“. Stariji, oni koji imadohu više za izgubiti, nisu bili tako oduševljeni tom novom „demokratizacijom“. Bilo je i onih koji su počeli čitati Политику demonstrirajući tako svoju vjeru nekoj drugoj istini. Istini napisanoj pismom kojeg nisu baš najtečnije čitali, što se dalo vidjeti iz blago pomičućih usana dok su prebirali po jučerašnjim vestima iz Čaršije.
— Neće niti ovaj puta biti isto! — ponavlja još jednom Stari ostavljajući me u nedoumici misli li to na štrajk koji je neki dan započeo uz puno razumijevanje roditelja i punu podršku medija, da bi se već danas sva ta potpora počela rastakati pod pritiskom uhljebničke javnosti zadovoljne postignutim ili se možda to “isto” odnosi na činjenicu da su stvari na Kosovu daleko od nekog pravog rješenja. Doručak je gotov i Stari odlazi u onu jutarnju svjetlost što se probija kroz okna podzemne garaže. U daljini bljeskovi i tutnjava. Možda će planuti neki novi rat, a možda je to samo zakašnjela oluja u bablje ljeto. Bablje ljeto uoči Svih Svetih. Pitat ću Starog kad ga idući puta usnem, mada mi vjerojatno ništa određeno neće reći. Oni njegovi nisu baš blagonakloni na ta druženja preko crte.
