Legenda kaže da se brijući pred ogledalom psiholog Gordon Gallup davne 1960 i neke namislio na pitanje: prepoznaju li životinje svoj lik u zrcalu? Jesu li životinje jednako svjesne samih sebe kao i mi, ljudi? Smislio je takozvani test s biljegom u kojem bi uspavanu živinu označio bezmirisnim znakom iznad obrve i na uhu, pa kad bi došle k sebi, životinjama bi se pokazao vlastiti odraz u zrcalu. Obične domaće životinje koje smatramo inteligentnima nisu baš samosvjesno doživljavale svoj lik u ogledalu već bi frktale, lajale, mukale ili što već na lik u zrcalu kao da je to neko drugo stvorenje koje valja udaljiti iz vlastita životna prostora. Majmuni su se na testu pokazali samosvjesnijim. Od svih primata samo su čimpanze i orangutani reagirali dodirivanjem označenih mjesta, što je Gallupu bio dokaz da te dvije vrste posjeduju svijest o samom sebi baš poput nas: ljudi. Ubrzo su istraživanja pokazala da samo tri frtalja ispitanih čimpanzi imaju samosvijest postojanja. To je dovelo u pitanje valjanost opita s bezmirisnim znakom; jer zašto bi samo orangutani i čimpanze bili samosvjesni a gorile, na primjer, ne. Neki su istraživači slijedom ustvrdili da bi i dupini mogli proći svojevrsni Gallupov test s biljegom mada je malo nezgodno organizirati češkanje po uhu stvorenja s perajama. I jako mala djeca imaju problema s Gallupovim testom, ali nakon četvrte godine možemo komotno ustvrditi da je sva ljudska mladunčad potpuno svjesna vlastita postojanja, pa ta svjesnost bude stanovito vrijeme jedina razdjelnica koju pojedinac osjeća između sebe i izvanjska svijeta. Traje to neko vrijeme dok se ljudsko mladunče ne socijalizira. Dok se ne uklopi u neku grupu, društvo, klapu, pa se počne doživljavati pripadnikom te socijalne skupine; postavi nove rastavnice između vlastite grupe: Nas i sveg preostalog izvanjskoga svijeta: Njih. Mi i oni. Oni i mi. Kako čovjek odrasta mijenja se i pripadnost grupi pa neke druge jedinke postanu članice skupa Mi. Sav preostali svijet jednostavno ostane vani. Oni.
A onda dođe vrijeme punoljetnosti. Glasanja i glasovanja. Nekako je prirodno da mi glasamo za naše kad oni glasaju za one njihove. U samom početku ne čini nam se ta razlika jako bitna, ali kako starimo život se usloži, treba se domoći nekog finog radnog mjesta, dokopati kredita, dočepati stana. Dograbiti i nešto sa strane. Nema druge. Valja se upisati u Stranku. U početku se naravno lijepe plakati i čami po štandovima skupljajući potpise za predsjedničke i saborske kandidate. Za Nas. OptiMIstično da će jednog lijepog dana netko i za nas skupljat potpise, jednom kad se dogura do nekog višeg zamjenika načelnika ili pročelnika nekog izmišljenog ureda u općini, a može bit’ i u županiji.
Mi i oni , oni i mi. Nekad je to sasvim benigna podjela, na dvije momčadi koje će se u bliskoj budućnosti sukobiti na haklu, tenisu ili nogometnoj utakmici. Ponekad smo mi, dečki ili cure iz naše ulice, a oni su oni drugi, iz druge ulice, pa kad padne prvi snijeg oko Svete Kate na križanju cesta pripremimo mali rat s grudvama ledena snijega. Ponekad mi idemo u jednu, a oni drugi u drugu školu; mi idemo u jednu, a oni u drugu crkvu; ili možda oni ne idu u crkvu uopće. Ponekad o nekim apstraktnim stvarima mi razmišljamo drugačije nego oni: o životu, o slobodi, o istini. Ponekad različita mišljenja i o manje važnim stvarima razmeđe nas i njih. Pa zapucamo jedni na druge, ne samo riječima i zgužvanim snijegom već i s pravim pravcatim oružjem napunjenim municijom koja ranjava; ubija.
Ususret premijeri predstave Mi i Oni, autorskog projekta Darija Harjačeka, Katarine Pejović, ZKM-ovih glumaca i polaznika Učilišta održano je u ponedjeljak, 25. studenoga 2019. u dvorani Polanec novo „čitanje kazališta“ navođeno Srđanom Sandićem kao moderatorom. Predstava Mi i Oni, kao i tribina, uciljana je prema svima koje se školstvo i obrazovanje tiču. Sugovornice Vesna Puhovski, profesorica povijesti i filozofije i Zrinka Ristić Dedić s Instituta za društvena istraživanja će na mini tribini pokušati odgovoriti na neka važna pitanja vezana uz predstavu ali i uz bliska događanja iz domene škole i obrazovanja. Prije par sati završio je veliki prosvjed učitelja na Glavnom zagrebačkom trgu. Da ne znam da je predstava već otprije planirana za kraj studenog pomislio bih da se radi o marketinškom triku kazališnih mogula. Ovako je tek puki slučaj idealno smjestio i tribinu i premijeru predstave u samu žižu velikog štrajka prosvjetara u borbi za koeficijent složenosti poslova u javnom sektoru.
Ovaj puta tribina se ne snima za emitiranje putem YouTube kanala, a bez snimke, ovako naknadno, ne mogu se prisjetiti niti jednog detalja razgovora koji bi me iznenadio ili uvalio u neko dublje promišljanje. Valjda sam već predugo u mašini, kao i gospođe koje čavrljaju, pa sam izgovorene fakte o školi i obrazovanju čuo već desetinama puta u ovom ili onom obliku. Ipak jednosatni razgovor ne bih okarakterizirao dosadim ili ne interesantnim jer je školska ura učas prošla. Na kraju je moderator, po običaju, upitao relativno brojnu publiku ima li neko pitanje? Mlađa ženska osoba iza mene više komentarom nego pitanjem počela je spominjati neke slonove u sekularnom obrazovanju, što li? U odgovoru se gospođa Vesna ipak ne uzmogoše suzdržati svog aktivističkog svjetonazora. I za časak tili mirni se divan izokrenu u žustar govor protiv Vlade, protiv vjeroučitelja u štrajku, čak i protivu HTV-ovih Vijesti u 17 koje kao uopće nisu izvijestile o današnjim prosvjedu učitelja na Trgu. Valjda je u žaru aktivizma slobodno baciti i pokoju neistinitu jer prozvane Vijesti u 17 sam gledao. Urednica Lana Gašparac otvorila ih je prilogom s Trga koji bih, s obzirom na prilike na državnoj televiziji u Prisavlju, čak nazvao izrazito korektnim. Amicus Plato, sed magis amica veritas; Drag mi je Platon, no istina mi je draža, mudrujem kao Aristotel u Nikomahovoj etici. Vjerojatno je istinita ona Protagorina: čovjek je mjerilo svih stvari: onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu (πάντων χρημάτων μέτρον ἐστὶν ἄνθρωπος, τῶν μὲν ὄντων ὡς ἔστιν, τῶν δὲ οὐκ ὄντων ὡς οὐκ ἔστιν), no ipak ne bi trebalo provjerljive stvari baš toliko relativizirati kao što je to večeras učinila predsjednica udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta: Protagora. Nije bilo više pitanja pa se u pola osam i pet raziđosmo.
Dvadeset minuta do generalne probe iskoristih za toaletu. U velikim ogledalima zekaemskog zahoda još jednom utvrdih da sam dovoljno samosvjestan i da mi ne trebaju ni Mi ni Oni da bih se osjećao veoma dobro. Gotovo sjajno da nema ovih par dlaka što strše iz neobrijana lica baš onako kako ne treba. Navodno i slonovi su samosvjesni. Prepoznaju sebe u ogledalu. Mislim da ipak nisam slon, bar ne onaj iz komentara mlađe ženske osobe iz prethodna odjeljka.
Vani žagor. Skupilo se dosta mladog svijeta. Neke djevojke nose buketiće cvijeća. Lijepo je vidjeti mlade ljude kako su odani svojim kolegama koji će večeras u generalnoj probi pred publikom zaigrati s pravim pravcatim glumačkim ansamblom. Mladost žamorom ispunja dvoranu. Svjetla se gase i postaje tiše. Ogromne, debele kulise do trećine obojene u tirkizno omeđuju prostor. O bože, cijelu sam jednu vječnost proživio u tim austrougarskim izbama omeđenim zidovima do visine čovjeka obojanim sivo-zeleno-maslinastom uljenom bojom u kojima su bile poredane zelene školske klupe olovkom prošaranih obraza i istobojne ploče lica napudranog bijelom kredom.
Ansambl je brojan. Izgovara se puno teksta. Autorska predstava pa ostavlja pečat dokumentarnosti. Dvadeset i troje protagonista izgovara replike nekih nekad izgovorenih riječi. Dvadeset i troje glumaca kao fizičke kopije davno zaboravljenih kolega čijeg sam se imena u hipu prisjetio. Čak i izgledom podsjećaju na osobe koje sam poznavao dok sam bio jedan od Nas ili jedan od Njih; u nekom minulom vremenu. Sjedim i gledam predstavu a kao da gledam kadrove vlastita života i čujem eho odavna izgovorenih riječi. Odjednom se zbivanja na sceni smire, utišaju, svi kao nešto razgovaraju. Svjetla trnu i čuje se aplauz. To me vraća u stvarnost. Večeras sam predstavi dopustio da me uvuče u vrtloge vlastite memorije. Dopustio sam glumcima da me svojom igrom uvuku u osobna prisjećanja. Neka. Imam kartu za sutra, za premijeru. Sutra ću ponovo pokušati pribrano odgledati predstavu. Valjalo bi se ipak prije još jednom ogledati u dovoljno velikom zrcalu. Možda ona o slonovima i pamćenju i nije bez neke osnove.
