Autor: Marjan Gašljević
Već danas mnoga dječica glancaju svoje čizmice koje će večeras staviti u prozor ili tu negdje očekujući jutro da bi vidjeli „što im je donio Sveti Nikola“, a da li je slučajno svraćao i Krampus jer eventualna šiba u čizmici i nije tako loša. Naime, i ako im je kroz glavu prošlo mnogo nepodopština što učiniše od zadnjeg pohoda ovog dvojca, neki su očekivali da mogu proći i daleko gore. U Krampusovoj vreći zavezani lancem kojim Krampus zvecka hodajući okolo.
Ma koliko vjerovao ili sumnjao u ovaj kombinirani dvojac oduvijek mi je, nekako, bilo upitno kako njih dvojica toliko različiti funkcioniraju zajedno. Da li se ispomažu? Da li, recimo, Sveti Nikola drži na ramenima Krampusa dok on pokušava otvoriti prozor da bi nekome u čizmicu uvalio šibu? Kako Krampus kada je već toliko zločest ne „mrkne“ neki dar iz bogate Nikoline vreće?
Dvojbe oko ove neobične simbioze u stvari, što bi rekli neki, u realnom svijetu možemo zamijetiti i svakodnevno samo što u tom realnom svijetu mnogobrojna dječica u svoju čizmicu neće dobiti ništa. Upitno je što će taj dan dobiti i u svoj tanjurić pa kako bi onda roditelj „uvalio“ šibu tek da dijete ne izgubi vjeru u Dvojac, a oboje, svatko na svoj način, trpe Nikola-Krampus koaliciju.
I tako dok očekujemo što će nam uvaliti u čizmicu nekako postajemo rezignirani. U stvari znamo što ali se ipak, potajno, nadamo da bi možda ipak nešto moglo biti drugačije. A ne. Od kuće do kuće Krampus drži ljestve Nikoli, a Nikola Krampusu.
Da je to tako upravo nam svjedoči i netom završen štrajk prosvjetara. Prvim danom štrajka dao sam bezrezervnu potporu prosvjetarima s tim da sam u osobnim razgovorima izrazio sumnju u apsolutni uspjeh štrajka. Na žalost, bio sam u pravu jer su u konačnici izgubili upravo oni „dobri“, Nikolini ljudi. Djeca i učitelji. A u ovom slučaju Nikola je držao Krampusa na ramenima. Sada kada se gotovo sve zna postoji opravdan razlog za ljutnju. Bijes svih prevarenih pa i same hrvatske javnosti koje ja uvelike stala na stranu štrajkaša vjerujući u njihovu snagu koje se je, izgleda, nabildala na euforiji. Je, građanima famoznih 6,11 nije, u principu, predstavljalo ništa, ali je tinjala nada da će ovaj, ovakav opravdani revolt na neki način bar djelomice „resetirati“ Nikola-Krampus koaliciju te skrenuti Hrvatsku ka nekom boljem putu. Ispostavilo se, na koncu, da od te nade nema niti „n“ usprkos famoznih 6,11 u tri rate od čega je, čak, izuzet dio zaposlenika tog sektora. Posebno boli saznanje sindikalne beskrupuloznosti u trenutcima kada je njihova kesa bila ugrožena mogućim naknadama štrajkašima koji bi nastavkom štrajka izgubili dio plaće. Na koncu, ne tako davne teške svađe i međusobna optuživanja čelnika tih sindikata oko broja članstva i njihove pojedinačne reprezentativnosti usprkos kliktanju o jedinstvu iznenada su se opet aktivirale kroz Stipićev referendum kojim se odjednom želi izuzeti iz dogovora reprezentativnih Šprem i Mihalinec pokušavši pragmatično bezobrazno „navući“ dio članstva k sebi te stvoriti uvjete za reprezentativnost koja nosi brdo benifita. Osobno mi je žao i teško što je kroz ovaj štrajk potrošeno jako puno energije i dobrih namjera mnogobrojnih prosvjetara koji su, na koncu, zamalo na Trgu viknuli „Spremni“ da je famozni Miletić imao samo malo više muda.
Nikola i Krampus idu dalje. Nikola je, nekako, sve manji. Da je tako mogli smo vidjeti na jučerašnjem prosvjedu roditelja – njegovatelja pred Ministarstvom demografije, mladih i socijale. Ima li veće sreće za jednu obitelj do li zdravlja djece? Na žalost roditelji koji su došli, mnogi i s djecom, pred Ministarstvo nisu te sreće. Tužno. A oni samo traže mrvicu dostojanstva za svoju bolesnu djecu i sebe. Sigurno manje od Ureda za dobrodošlicu ili Milasova glumatanja oko dijaspore i takozvane dijaspore.
S Nikolom i Krampusom krenula je i kampanja za predsjedničke izbore u koju je ušlo 11 kandidata. Nekako mi se sve čini da je Nikola posustao i prije „svog Dana“. Čuju se samo zvukovi koje proizvodi Krampus i njegova družina. Talambasanje praznim obećanjima koja su i u priči neispunjiva a s druge pak strane Narod koji trči ususret kandidatima, grli ih, ljubi ruke i lice puštajući istinske suze sreće u selfije sa svojim kandidatom. Istinske suze poteći će i poslije izbora bio njihov kandidat izabran ili ne. Bitno je samo da će imati koga mrziti.
Uz niske bedastoća koje je dio kandidata do sada izvalio jedini je pravi izuzetak Milan Bandić. „Korupcija svima“ neostvarivo je obećanje kao i obećanja svih drugih ali nam je, nakako, najbliže i najprivlačnije i najbolje ga razumijemo. I dok ova Bandić priča njgov prezimenjak koji se, začudo, nije kandidirao „dela“. „Bitno da je čovjek zdrav“ izvikuje i „dela“. „Dela“ žičaru koja će koštati k’o „kajgana svetog Petra“ a koliko je to ni baba Vanga se ne bi usudila izgatati, „dela“ oko adventskih kućica, „dela“ oko GUP-a, „dela oko Rotora. „Dela“, li ga „dela“. „Delati“ je htjela i Kolinda Grabar Kitarović ponudivši se da će tom istom Bandiću u Remetinec „nositi kolače“ što bi bilo efektno za kampanju međutim on nikako da tamo i ode. Neki obični, sitni pragmatičari predlažu da mu se dadne apsolutni imunitet pa da nam otkrije tajnu kako toliko muvati, a da te nitko ništa ne pita. Spomenuta je pak Kolinda velikodušno ponudila Podravci da neki svoj proizvod na bazi čokolade nazovu „Čokolinda“. Zlobnici koji to ne razumiju zazvali su, pak, proizvodnju „Kitalade“.
Milanović se, pak, trudi. Potpisuje za svoju kandidaturu na sve strane. Napreduje. Još nikom nije razbio zube što ne znači da neće. Kandidat Škoro izgleda i djeluje mnogo pitomije. Kako i ne bi tako izgledao čovjek koji umilno poje „Milo moje“. Što politike koje zagovara odudaraju od pjesme koga briga. To bi, kao, tek trebali vidjeti.
Ima li potrebe išta kazati o ostalim kandidatima osim da oni i ovi koje sam spomenuo sigurno neće promijeniti ništa da bi one mnogobrojne dječje čizmice koje će noćas ostati prazne iduće godine biti punije od praznog. Osobno vjerujem da će prije nego da ih napune strpati ih u svoju vreću ma tko bio komu na ramenima.
