Autor: Marjan Gašljević
Sinoć sam odabrao pričanje priča s unucima umjesto gledanja debate predsjedničkih kandidata na televiziji. Listali smo knjigu “Selo i župa Viduševac” koju je napisala moja sestra Katica i pokazalo se da na tih 740 stranica ima zanimljivog štiva i fotografija i za malce od 7 i 9 godina uz moje “stručne” komentare. Posebno im je bilo zanimljivo prepoznavati danas stare članove obitelji kada su bili malci kao oni sada, a i priče o njihovim precima, pradjedovima i drugim pra, pra, pra, … Jedan dio govori i o “nadnaravnim” događajima o kojima su pričali naši stari u zimskim večerima uz sablasno svjetlucanje vatrice iz peći a mi klinci bi se “ježili” od jeze koja je izvirala iz priča promišljajući kako bi se mi ponijeli da se sretnemo s nekim “divljim ognjem”, “coprenicom”, “nevidovnicom”, “vilenjakom”, …. Malci su aktivno sudjelovali u pričama sve dok ih san nije prevario. Mislio sam da će noćas sanjati neke od tih “strašnih” bića i njihovih zgoda sa Vidušljenima međutim spavali su čvrsto a Matko je jutros prilikom ranog buđenja za školu sasvim ozbiljno upitao baku: “Bako kada ću ja u penziju?”
Jutros, pak, nisam mogao odoljeti da ne prolistam portale i pročitam kako je prošla to famozna debata. I evo dok ovo pišem iza mene na TV-u debatu komentira i notorna Jaca. Da u njezinim komentarima nema nešto bar malo pozitivno jasno mi je. Jasno mi je i da je psihijatar Vukušić u posljednje vrijeme poznat i po liječenju ISIL-ovaca ad hoc donio profile sudionika debate. Čitajući između redova nekako mi se čini da bi ih, bar većinu, volio vidjeti u svojoj ordinaciji. Portali su se, pak, počeli upirati koji će naći više negativnosti u pokojem nastupu. Od kazanog do govora tijela.
Bože dragi, mislim si, kad već nema Hlapića kao kandidata a ni Bundaša ni Marice možda je najbolje birati Sir Olivera da se, jednostavno, u Hrvatskoj ništa ne mijenja. Da ostane kako smo navikli.
